Waldseemüllerova karta: Istraživanje Novoga svijeta
Dvojica gotovo nepoznatih njemačkih znanstvenika iz 16. stoljeća dali su ime američkom kontinentu i promijenili način na koji su ljudi zamišljali svijet
Bila je to neobična mala knjiga. Kad se pojavilo nekoliko kopija u 18. stoljeću, nitko nije znao o čemu se radi. Imala je tristo stranica na latinskom jeziku, s najavom na naslovnoj stranici: Uvod u kozmografiju, upotpunjen načelima iz geometrije i astronomije Dodatak: Četiri putovanja Ameriga Vespučija Opis cijele Zemlje na kugli i ravnoj površini s dodatkom dijelova nepoznatih Ptolemeju a koji su nedavno otkriveni
U knjizi - danas poznatoj kao Uvod u kozmografiju - nije nav3den autor. Ali je utvrđeno da je tiskana 1507. godine u St. Diéu, gradu na istoku Francuske nekih 60 milja jugozapadno od Strasbourga, u planinama Vosges u Loreni.
Riječ "kozmografija" danas se ne koristi, ali čitatelji 1507. godine su znali što znači: proučavanje poznatog svijeta i njegovog mjesta u svemiru. Autor Uvoda u kozmografiju izložio je organizaciju svemira kako je predstavljana više od 1000 godina: Zemlja je u središtu, okružena skupom divovskih, rotirajućih, koncentričnih sfera. Mjesec, Sunce i planeti imali su svaki svoju putanju, a iznad njih se nalazio nebeski svod koji se sastojao od jedne sfere načičkane zvijezdama. Svaka od tih sfera je kružila oko Zemlje svojom putanjom, poput neke vječne nebeske povorke.
Sve je to napisano dosta suhoparno poput udžbenika. No, na kraju knjige, u poglavlju posvećenom sastavu Zemlje, autor se osobno našao na stranicama knjige putem čudne, osobne najave. Čitatelje je upoznao s Azijom, Afrikom i Europom - tri dijela svijeta poznata Europljanima od antike. "Ti su dijelovi", napisao je, "zapravo sada puno bolje istraženi, a četvrti dio je otkrio Amerigo Vespucci (kao što ćete vidjeti u nastavku). Budući da su i Azija i Afrika svoja imena dobili po ženama, ne vidim zašto ovaj [novi dio] ne bi bio nazvan Amerigen - Amerigova zemlja - ili Amerika, po istraživaču Americusu, čovjeku oštroumnog karaktera."
Baš čudno. Bez ikakve pompe, pri kraju tog latinskig traktata o kozmografiji, bezimeni autor iz 16. stoljeća nakratko je izašao iz sjene dajući Americi svoje ime - a zatim je ponovno nestao.
Oni koji su počeli proučavati ovu knjigu, ubrzo su primijetili još nešto čudno. U odlomku koji se lako može previdjeti otisnutom na poleđini preklopljenog dijagrama, autor je napisao: "Svrha ove male knjige je steći svojevrsni uvod u cijeli Svijet prikazan na globusu ili na ravnoj površini. Globus definitivno ima ograničenja. Ali zato je karta veća. "
Razne notacije dane kroz knjigu implicirale su da je ova karta bila jedinstvena. Kako je autor i sam izjavio, tiskana je na nekoliko listova što ju je činilo neobično velikom. Temeljila se na nekoliko izvora: na pismu Ameriga Vespuccija (uključeno u Uvod u kozmografiju); djelu aleksandrijskog geografa iz drugog stoljeća Klaudija Ptolemeja; i kartama dijelova zapadnog Atlantika koje su nedavno istražili Vespucci, Columbo i drugi. Najupečatljivije je to što je Novi svijet prikazao na potpuno nov način. "Utvrđeno je", napisao je autor, "da je sa svih strana okružen oceanom."
Bila je to zapanjujuća izjava. Povijest otkrića Novog svijeta nam je govorila da su Europljani tek 1513. godine - nakon što je Vasco Núñez de Balboa prvi put ugledao Tihi ocean gledajući prema zapadu s planinskog vrha u Panami - počeli shvaćati da Novi svijet nije dio Azije. I tek nakon što je Magellan 1520. godine oplovio vrh Južne Amerike i uplovio u Tihi ocean, Europljani su počeli shvaćati da se radi o novom kontinentu. Pa ipak, u spomenutoj knjizi iz 1507. godine navedene su reference koje su upućivale na veliku kartu svijeta koja je prikazivala novi, četvrti dio svijeta i nazvala ga Amerikom.
Reference su bile zanimljive, ali za one koji su proučavali Uvod u kozmografiju u 19. stoljeću, postojao je očiti problem. Knjiga nije sadržavala nikakvu kartu.
I znanstvenici i kolekcionari su je počeli tražiti, a 1890-ih, kako se bližila 400. godišnjica Kolumbovog prvog putovanja, potraga se pretvorila u potragu za kartografskim Svetim gralom. Za nijedmom mapom potraga nije bila tako temeljita kao za ovom", objavio je britanski Geographic Journal na prijelazu stoljeća, misleći i na veliku kartu i na globus. Ali ništa nije nađeno. 1896. povjesničar John Boyd Thacher jednostavno je dignuo ruke od svega i izjavio: "Misterij karte" ostaje misterij."
Dana 4. ožujka 1493., karavela pod španjolskom zastavom, oštećena olujom, uplovila je u rijeku Tejo u Portugalu. Na njezinom čelu bio je Christoforo Colombo, poznatiji kao Kristofor Kolumbo. Nakon što je pronašao zaklon, poslao je pismo kralju Ferdinandu i kraljici Izabeli u kojem ih je izvijestio da je nakon 33 dana plovidbe stigao do Indija, velikog arhipelaga na rubu Azije.
Španjolska kraljevska obitelj vijest je dočekala s uzbuđenjem i ponosom, premda ni oni ni itko drugi u početku nisu pretpostavljali da je Kolumbo učinio nešto izvanredno. Europski mornari su otkrivali nove otoke u Atlantiku više od jednog stoljeća - Kanare, Madeire, Azore, Zelenortske otoke. Ljudi su pretpostavili da je pronađen još jedan od mnogih otoka kojima su bile prošarane sredjovjekovne karte oceana. i da ih je još mnogo ostalo za pronaći.
Neki su mislili da Kolumbo nije pronašao ništa više od nekoliko novih Kanarskih otoka. Čak i ako je stigao do Indija, to nije značilo da je proširio zemljopisne horizonte Europe. Ploveći prema zapadu do mjesta za koje se činilo da su Indije (a zapravo su to bili otoci Kariba), Kolumbo je potvrdio staru teoriju da između Europe i Azije postoji samo mali ocean. Izgledalo je kao da je Kolumbo zatvorio zemljopisni krug, čineći svijet manjim, a ne većim.
No svijet se počeo ponovno "širiti" početkom 1500-ih. Vijest je do većine Europljana prvi put dospjela putem pisama Ameriga Vespuccija, firentinskog trgovca koji je sudjelovao u najmanje dva putovanja preko Atlantika, jednom sponzoriranom od Španjolske, drugom od Portugala, da je plovio uzduž goleme kontinentalne kopnene mase koja nije bila ucrtana ni na jednoj karti tog vremena. Ono što je bilo senzacionalno, čak i zapanjujuće u vezi s ovom novootkrivenom zemljom bilo je to što se protezala tisućama kilometara dalje od ekvatora prema jugu. Novine u Firenci iskoristile su priliku za objavljivanje ove vijesti, a krajem 1502. ili početkom 1503. tiskali su izmijenjenu verziju jednog od Vespuccijevih pisama pod naslovom Mundus Novus ili Novi svijet, u kojem se činilo da kaže da je otkrio novi kontinent. Djelo je brzo postalo bestseler.
„U jednom od svojih ranijih pisama,“ Vespucci je napisao, „opisao sam povratak iz regija koje nazivam novim svijetom, jer naši preci nisu znali za njih, a sve o tim mjestima novo je za one koji čuju. Ovo otkriće nadmašuje drevna vjerovanja, jer su mnogi smatrali da južno od ekvatora nema kontinenta...[Ali] otkrio sam kontinent s više ljudi i životinja nego što ih ima u Europi, Aziji ili Africi.“
Ovaj je tekst prepoznat kao ključan trenutak u europskoj geografiji—prvi put kada je netko prepoznao Novi svijet kao odvojen od Azije. Ipak, tada „novi svijet“ nije imao isto značenje. Koristio se za svaki nepoznati dio svijeta. Vespucci je u drugom pismu jasno rekao da vjeruje kako je to kopno povezano s Azijom: „Zaključili smo,“ napisao je, „da je ovo kontinentalno kopno omeđeno istočnom Azijom.“
Oko 1504. godine kopija pisma o Novom svijetu dospjela je u ruke alzaškog učenjaka i pjesnika Matiasa Ringmanna. Tada u svojim ranim dvadesetima, Ringmann je predavao u školi i radio kao korektor u maloj tiskari u Strasbourgu, ali je imao i poseban interes za klasičnu geografiju—posebno za rad Ptolomeja. U svom djelu poznatom kao Geografija, Ptolomej je objasnio kako kartirati svijet koristeći stupnjeve geografske širine i dužine, sustav koji je koristio kako bi sastavio sveobuhvatnu sliku svijeta poznatog u antici. Njegove karte prikazivale su većinu Europe, sjeverni dio Afrike i zapadni dio Azije, ali, naravno, nisu uključivale sve dijelove Azije koje je posjetio Marco Polo u 13. stoljeću niti dijelove južne Afrike koje su otkrili Portugalci u drugoj polovici 15. stoljeća.
Kada je Ringmann naišao na pismo o Novom svijetu, bio je usred pažljivog proučavanja Ptolomejeve Geografije i prepoznao je da se Vespucci, za razliku od Kolumba, čini kao da je plovio južno, izvan granica svijeta kakvog je Ptolomej mapirao. Oduševljen, Ringmann je 1505. godine objavio vlastitu verziju pisma o Novom svijetu—i kako bi naglasio južnu dimenziju Vespuccijevog otkrića, promijenio je naslov djela iz Novi svijet u O južnoj obali koju je nedavno otkrio kralj Portugala, referirajući se na Vespuccijevog pokrovitelja, kralja Manuela.
Nedugo nakon toga, Ringmann se udružio s njemačkim kartografom Martinom Waldseemüllerom kako bi pripremili novo izdanje Ptolomejeve Geografije. Uz podršku Renata II., vojvode od Lorene, Ringmann i Waldseemüller osnovali su radnu skupinu u malom francuskom gradiću St. Dié, u planinama jugozapadno od Strasbourga. Kao dio male grupe humanista i tiskara poznate pod nazivom Gymnasium Vosagense, osmislili su ambiciozan plan. Njihovo izdanje uključivalo bi ne samo 27 autentičnih karata antičkog svijeta, kako ih je Ptolomej opisao, već i 20 karata koje prikazuju otkrića modernih Europljana, sve izrađene prema principima izloženima u Geografiji—povijesni presedan.
Vojvoda René imao je značajnu ulogu u ovom projektu. Od nepoznatih izvora dobio je još jedno Vespuccijevo pismo, također prepravljeno, koje je opisivalo njegova putovanja i uključivalo pomorsku kartu s novim obalama istraženim od strane Portugalaca. Pismo i karta uvjerili su Ringmanna i Waldseemüllera da je Vespucci otkrio ogroman, nepoznat kopneni masiv zapadno od Atlantika, u južnoj hemisferi.
Što se dogodilo nakon toga, nije posve jasno. Negdje 1505. ili 1506. godine, Ringmann i Waldseemüller zaključili su da zemlja koju je Vespucci istražio nije dio Azije. Umjesto toga, zaključili su da se radi o novom, četvrtom dijelu svijeta.
Privremeno odloživši rad na svom Ptolomejevu atlasu, Ringmann i Waldseemüller posvetili su se izradi velike nove karte koja bi Europi predstavila ideju četverodijelnog svijeta. Karta bi obuhvaćala 12 zasebnih listova, otisnutih s pažljivo rezbarenih drvenih matrica; spojeni, listovi su tvorili zadivljujuću kartu dimenzija 4,5 x 8 stopa—jednu od najvećih tiskanih karata ikad proizvedenih do tada. U travnju 1507. započeli su s tiskom karte, a kasnije su izvijestili da su proizveli 1.000 primjeraka.
Većina karte bila je poznata Europljanima. Europa i sjeverna Afrika preuzeti su iz Ptolomejevih karata; subsaharska Afrika temeljila se na portugalskim pomorskim kartama; a Azija je bila kombinacija Ptolomejevih i Marko Polovih opisa. No na lijevoj strani karte pojavilo se nešto novo. Iz nepoznatih voda Atlantika izranjala je kopnena masa koja se protezala od vrha do dna karte, duga i tanka, većinom prazna. Na dijelu koji danas poznajemo kao Brazil pisalo je novo ime: Amerika.
Knjižnice danas Martina Waldseemüllera navode kao autora Uvoda u kozmografiju, no knjiga ga ne ističe izravno kao takvog. Sadrži uvodne posvete i Waldseemüllera i Ringmanna, ali te posvete odnose se na kartu, a ne na tekst—i Ringmannova posveta je prva. Zapravo, Ringmannov utjecaj jasno se vidi u cijelom djelu. Na primjer, autor pokazuje poznavanje starogrčkog jezika—jezika kojeg je Ringmann dobro poznavao, dok Waldseemüller nije. Tekst uključuje i citate Vergilija, Ovidija i drugih klasičnih autora—stilska odlika karakteristična za Ringmanna. Osim toga, jedini suvremeni pisac spomenut u knjizi bio je Ringmannov prijatelj.
Ringmann kao pisac, Waldseemüller kao kartograf: ovaj dvojac surađivao je na sličan način 1511. godine, kada je Waldseemüller tiskao veliku kartu Europe. Uz kartu je priložio knjižicu pod naslovom Opis Europe, a u posveti vojvodi Antoineu od Lorene jasno je naveo tko je autor teksta. „Ponizno vas molim da s naklonošću prihvatite moje djelo,“ napisao je, „uz objašnjavajući sažetak koji je pripremio Ringmann.“ Moglo bi se reći da je isto vrijedi i za Uvod u kozmografiju.
Zašto se zadržavati na ovom naizgled sporednom pitanju autorstva? Jer onaj tko je napisao Uvod u kozmografiju gotovo sigurno je bio osoba koja je skovala naziv „Amerika“—a i ovdje se sve više čini da je to bio Ringmann. Poznato je, primjerice, da se Ringmann često bavio razmišljanjima o upotrebi ženskih imena za pojmove i mjesta. „Zašto su sve vrline, intelektualne kvalitete i znanosti uvijek simbolizirane kao da pripadaju ženskom rodu?“ napisao je u eseju iz 1511. godine. „Odakle potječe taj običaj, zajednički ne samo poganskim piscima nego i crkvenim učenjacima? Izvire iz uvjerenja da je znanje namijenjeno rađanju dobrih djela....Čak su i tri dijela starog svijeta dobila imena žena.“
Ringmannov stil prepoznaje se i u drugim aspektima. U svom pisanju često je volio smišljati nove riječi, igrati se jezicima i dodavati skrivene poruke. Paragraf o imenovanju Amerike pun je takvih igara riječi, mnoge od kojih zahtijevaju poznavanje grčkog jezika. Ključ svega je ime „Amerigen,“ koje Ringmann brzo latinizira i feminizira u „Amerika.“ Ime „Amerigen“ kombinira Amerigo i grčku riječ gen, što znači „zemlja.“ Ringmann je time stvorio naziv koji znači „zemlja Ameriga.“
No, riječ gen ima i druga značenja. Na grčkom može značiti „rođen,“ a ameros može značiti „nov,“ pa se ime Amerigen može tumačiti ne samo kao „zemlja Ameriga,“ već i kao „rođen novo.“ Ova igra riječi sigurno bi oduševila Ringmanna, posebno jer se dobro uklapa u ideju plodnosti koju je povezivao sa ženskim imenima. Ime bi također moglo sadržavati igru riječi s meros, grčkom riječi koja znači „mjesto.“ Tako Amerigen postaje A-meri-gen, ili „zemlja bez mjesta“—prikladan opis neimenovanog kontinenta čija geografija je još nepoznata.
Nakon 1507., Waldseemüllerova karta proširila se njemačkim sveučilištima; kopije i skice sačuvane su iz Kölna, Tübingena, Leipziga i Beča. Uvod u kozmografiju bio je ponovno tiskan nekoliko puta i izazvao oduševljenje diljem Europe, ponajviše zahvaljujući Vespuccijevom pismu.
Što je s Vespuccijem? Je li ikada vidio kartu ili Uvod u kozmografiju? Je li znao da je Novi svijet nazvan po njemu? Vrlo je malo vjerojatno. Niti knjiga niti ime nisu poznati kao prisutni na Iberskom poluotoku prije njegove smrti u Sevilli 1512. godine. No ubrzo nakon toga pojavili su se: ime Amerika prvi se put spominje u Španjolskoj u knjizi tiskanoj 1520., a Ferdinand Kolumbo, sin Kristofora Kolumba, imao je primjerak Uvoda u kozmografiju prije 1539. godine. Međutim, Španjolci nisu prihvatili ime Amerika. Smatrali su da je Vespucci prisvojio zasluge koje pripadaju Kolumbu i odbili su koristiti to ime na službenim kartama i dokumentima još 200 godina. Ali taj je otpor bio uzaludan. Ime Amerika, savršeno usklađeno s Azijom, Afrikom i Europom, postalo je nezaustavljivo—posebno nakon što je Gerardus Mercator, jedan od najvažnijih kartografa tog stoljeća, odlučio da cijeli Novi svijet, ne samo južni dio, treba nositi to ime. Dva naziva koja je stavio na svoju kartu iz 1538. ostala su trajna: Sjeverna Amerika i Južna Amerika.
Ringmann nije dugo živio nakon što je završio Uvod u kozmografiju. Već 1509. patio je od bolova u prsima i iscrpljenosti, vjerojatno uzrokovanih tuberkulozom, a do jeseni 1511., kada još nije navršio ni 30 godina, bio je mrtav. Nakon Ringmannove smrti, Waldseemüller je nastavio izrađivati karte, uključujući barem tri koje prikazuju Novi svijet, ali više nikada nije prikazao Novi svijet kao okružen vodom niti ga nazvao Amerikom—još jedan dokaz da su te ideje bile Ringmannove. Na jednoj od svojih kasnijih karata, Carta Marina iz 1516., na kojoj je Južna Amerika označena samo kao „Terra Nova,“ Waldseemüller je čak izdao zagonetnu ispriku koja se čini da se odnosi na njegovu slavnu kartu iz 1507. godine: „Čitatelju, mogli bismo ti se učiniti kao da smo ranije revno predstavili i prikazali sliku svijeta ispunjenu pogreškama, čudima i zbrkom... Kako smo nedavno došli do novih spoznaja, naša prethodna reprezentacija dopala se vrlo malo ljudi. Stoga, budući da pravi tragači za znanjem rijetko boje svoje riječi zbunjujućom retorikom niti uljepšavaju činjenice šarmom, već umjesto toga dostojanstvenom jednostavnošću, moramo priznati da pokrivamo glave skromnom kapuljačom.“
Waldseemüller nije izradio druge karte nakon Carte Marine. Umro je 16. ožujka 1520., u svojim četrdesetima, „bez oporuke,“ prema bilješci službenika koji je evidentirao prodaju njegove kuće.
Tijekom sljedećih desetljeća, primjerci karte iz 1507. godine postali su dotrajali ili su ih zamijenile novije i bolje tiskane karte. Do 1570. karta je gotovo nestala. Ipak, jedan primjerak je preživio. Između 1515. i 1517. godine, matematičar i geograf iz Nürnberga, Johannes Schöner, nabavio je kartu i uvezao je u folio s drvenim koricama, koji je čuvao u svojoj knjižnici. Između 1515. i 1520., Schöner ju je proučavao, ali do svoje smrti 1545. vjerojatno je nije otvarao godinama. Karta je potom pala u zaborav na više od 350 godina.
Otkrivena je ponovno slučajno, kao što se često događa s izgubljenim blagom. U ljeto 1901. godine, otac Joseph Fischer, oslobođen nastavničkih obveza u isusovačkoj školi Stella Matutina u Feldkirchu u Austriji, krenuo je prema Njemačkoj. Fischer je imao 44 godine, nosio je naočale i predavao povijest i geografiju. Već sedam godina istraživao je javne i privatne knjižnice diljem Europe, tražeći karte koje bi pokazale rana atlantska putovanja Vikinga. Ovo putovanje nije bilo iznimka. Ranije te godine, čuo je da zbirka karata i knjiga u dvorcu Wolfegg u južnoj Njemačkoj sadrži rijetku kartu iz 15. stoljeća koja na neobičan način prikazuje Grenland. Trebao je prijeći samo oko 80 kilometara do Wolfegga, malog mjesta sjeverno od Austrije i Švicarske, blizu Bodenskog jezera. Stigao je 15. srpnja i kasnije se prisjećao kako su ga u dvorcu dočekali s „najvećom mogućom srdačnošću i pomoći.“
Karta Grenlanda bila je pravo otkriće za Fischera. No nije stao na tome—kao što je uvijek činio na svojim istraživačkim putovanjima, krenuo je pregledati cijelu zbirku dvorca. Prva dva dana proučavao je karte, grafike i rijetke knjige, a trećeg dana, 17. srpnja, popeo se do malog tavana u južnom tornju, gdje su ga čekali posljednji neistraženi dijelovi zbirke.
Tavan je bio jednostavna prostorija, puna polica za knjige i s dva prozora koji su propuštali sunčevu svjetlost. Dok je pregledavao knjige, Fischer je pronašao veliki folio s bukovim koricama i finim uvezom od svinjske kože. Pažljivo je otvorio dva mjedena kopča i unutra našao ekslibris s datumom 1515. i imenom vlasnika: Johannes Schöner. Pisalo je: „Budućim naraštajima, Schöner ovo ostavlja kao dar.“
Fischer je počeo pregledavati folio i šokirao se kad je vidio što je unutra. Ne samo da je pronašao rijetku kartu zvijezda iz 1515., koju je izradio Albrecht Dürer, već i dvije ogromne karte svijeta. Karte su bile u savršenom stanju, napravljene od nekoliko listova koji bi, spojeni, činili karte velike oko 4,5 x 8 stopa.
Dok je proučavao prvu kartu, primijetio je naslov na dnu: „CIJELI SVIJET PREMA TRADICIJI PTOLOMEJA I PUTOVANJIMA AMERIGA VESPUCCIJA I DRUGIH.“ Ovo ga je odmah podsjetilo na Uvod u kozmografiju, koje je dobro poznavao, a dodatno su ga fascinirali portreti Ptolomeja i Vespuccija na vrhu karte.
Je li ovo... ta karta? Fischer je proučavao list po list. Dva središnja lista prikazivala su Europu, sjevernu Afriku, Bliski istok i zapadnu Aziju, izravno preuzete iz Ptolomeja. Daleki istok bio je opisan prema Marku Polu, dok su portugalske pomorske karte inspirirale prikaz južne Afrike.
Mješavina stilova i izvora bila je točno ono što je obećavao Uvod u kozmografiju, pomislio je Fischer. No, istinski je bio oduševljen kada je došao do tri zapadna lista: iz mora se uzdizao Novi svijet, protežući se od vrha do dna i okružen vodom.
Legenda na dnu stranice bila je identična odlomku iz Uvoda u kozmografiju. Sjeverna Amerika prikazana je na gornjem dijelu karte, u skraćenom obliku. Južno od nje nalazio se niz karipskih otoka, od kojih su dva veća bila označena kao Spagnolla i Isabella. Mala legenda navodila je: „Ove otoke otkrio je Kolumbo, admiral iz Genove, po nalogu kralja Španjolske.“ Golema južna kopnena masa, koja se protezala od iznad ekvatora do dna karte, bila je označena kao DALJNO NEPOZNATA ZEMLJA, dok je druga legenda glasila: „CIJELA OVA REGIJA OTKRIVENA JE PO NAREDBI KRALJA KASTILIJE.“ No ono što je Fischera najviše uzbudilo bilo je ono što je vidio na donjem dijelu karte: AMERIKA.
Karta iz 1507.! To je morala biti ona. Sam, u maloj sobici na vrhu tornja dvorca Wolfegg, otac Fischer shvatio je da je otkrio najtraženiju kartu svih vremena.
Fischer je vijest o svom otkriću odmah prenio svom mentoru, uglednom geografu iz Innsbrucka, Franzu Ritteru von Wieseru. U jesen 1901. godine, nakon pomnog proučavanja, njih dvojica su odlučili otkriće podijeliti s javnošću. Odziv je bio nevjerojatan. "Geografi diljem svijeta s nestrpljenjem su čekali pojedinosti o ovom iznimno važnom otkriću," objavio je Geographical Journal u veljači 1902., dodajući: "ali vjerojatno nitko nije bio spreman na kartografskog diva kojeg je profesor Fischer probudio iz stoljetnog sna." New York Times pridružio se 2. ožujka s člankom koji je počinjao: "Nedavno je u Europi otkriveno jedno od najznačajnijih dostignuća u povijesti kartografije."
Zanimanje za kartu je raslo. Godine 1907., londonski prodavač knjiga Henry Newton Stevens Jr., vodeći trgovac američkim starinama, osigurao je prava za prodaju karte iz 1507. tijekom njezine 400. obljetnice. Stevens ju je ponudio u paketu s drugom velikom Waldseemüllerovom kartom – Carta Marina iz 1516., koja je također bila uvezana u Schönerov folio – za 300.000 dolara, što bi danas bilo oko 7 milijuna dolara. No, nije pronašao kupce. Četiristota obljetnica je prošla, Europu su zahvatila dva svjetska rata i hladni rat, a Waldseemüllerova karta, prepuštena sama sebi u tornjevom potkrovlju, ponovno je "zaspala" na još jedno stoljeće.
Danas je, konačno, karta ponovno "budna" – i čini se da je ovaj put zauvijek. Nakon godina pregovora s vlasnicima dvorca Wolfegg i njemačkom vladom, Kongresna knjižnica (Library of Congress) ju je 2003. kupila za 10 milijuna dolara. Dana 30. travnja 2007., gotovo točno 500 godina nakon njezina nastanka, njemačka kancelarka Angela Merkel službeno je predala kartu Sjedinjenim Državama. U prosincu te iste godine, Kongresna knjižnica ju je postavila na stalni postav u svojoj veličanstvenoj Jeffersonovoj zgradi, gdje je postala središnji dio izložbe pod nazivom "Istraživanje ranih Amerika".
Dok prolazite, nailazite na razne neprocjenjive kulturne artefakte stvorene u predkolumbovskim Amerikama, kao i pomno odabrane originalne tekstove i karte iz razdoblja prvog susreta Novog i Starog svijeta. Na kraju stižete do unutarnje odaje, gdje se, ponovno u društvu Uvoda u kozmografiju, Carte Marine i još nekoliko pomno odabranih geografskih dragocjenosti, nalazi Waldseemüllerova karta. Prostorija je tiha, svjetlo prigušeno. Da biste proučili kartu, morate prići bliže i pažljivo pogledati kroz staklo – i kad to učinite, ona počinje pričati svoje priče.
Please Comment!
Existing Comments