Na jugoistoku Aljaske pronađena čuvena tlingitska utvrda

Novo otkriće potvrđuje usmenu predaju koja se s generacije na generaciju domorodačkih zajednica prenosi o sukobu koji se dogodio prije dva stoljeća

Tisućama godina Tlingiti su nastanjivali otoke jugoistočne Aljaske zajedno s drugim domorodačkim zajednicama uključujući domoroce Haidu, ali na prijelazu iz 19. u 20. došli su u kontakt s ljudima koji će ugroziti njihov opstanak: ruskim trgovcima koji su htjeli osnovati koloniju na sjevernoameričkom kontinentu.

Kolonisti su se desetljećima širili po Aljasci, prvo eksploatirajući Aleute otkupljujući krzna morskih vidri i tuljana koji bi im donijeli dobru zaradu u unosnoj trgovini krznom. Rusko-američka kompanija, čiji je trgovački monopol zajamčen poveljom koju im je dodijelio ruski car Pavao I., baš kao što su to činili britanski monarhi na istočnoj obali kontinenta u 17. stoljeću, stigla je na teritorij Tlingita oko Sitke 1799. godine. Smještena na istočnom rubu Aljaskog zaljeva, na idealnom mjestu da se širi dublje u kontinent. Međutim, njihovo napredovanje su zaustavili Tlingiti, koji se nisu slagali s time da potpadnu pod vlast kolonije. Pokušavajući otjerati kolonizatore, ratnici klana Kiks.ádi (Tlingiti su bili podijeljeni na mnoge klanove, koji čine temelj njihove društvene organizacije, pri čemu se pripadnost klanu nasljeđuje po majčinoj liniji) su 1802. u blizini Sitke napali rusku ispostavu Redoubt Saint Michael, ubivši gotovo sve Ruse i Aleute koje su tamo zatekli.

Kiks.ádi su bili pripremljeni na odmazdu jer je plemenski šaman predvidio povratak Rusa na čelu s Aleksandrom Baranovim. Rusi su se uistinu vratili u jesen 1804. tražeći da se Tlingiti predaju, no oni su sagradili drvenu utvrdu kako bi spriječili očekivani napad i pripremili se za borbu. Uspješno su odbili zajednički napad Rusa i Aleuta, ali nakon šest dana obrane, namirnice su im presušile, pa su starješine klana naredile povlačenje i očajnički marš prema sjeveru. Osvajajući Sitku, Rusi su sada gledali na cijelu Aljasku kao njihov teritorij, koji će 1867. prodati Sjedinjenim Državama za 7 milijuna dolara.

Danas se u Nacionalnom povijesnom parku Sitka obilježava komemoracija na tu bitku koja je promijenila tijek povijesti Aljaske, ali je lokacija utvrde Tlingita da sada bila nepoznanica. Više od dva stoljeća kasnije, arheolozi su pomoću radara i drugih instrumenata koji prodiru u zemlju koristeći pulseve elektromagnetskog zračenja, napokon locirali mjesto na kojem su se domoroci opirali kolonizaciji.

Poluotok na kojem se locirana utvrda, na današnjem otoku Baranof odavno je prepoznat kao mjesto od povijesne važnosti. 1910. je zaštićen kao spomenik kulture. Sada, kao popularna turistička destinacija - to je uobičajeno odredište za turiste - park ima pješačke staze koje povezuju sveta mjests Tlingita i Haida. Velik dio parka je šuma, ali Američka služba za nacionalne parkove je odredila jednu čistinu koja je vjerovatno bila mjesto utvrde, što su Rusi dokumentirali, a potom i uništili. Međutim, nije postojalo suglasnost o tome gdje se točno utvrda nalazila, rekao je znanstvenik iz Cornell-a Thomas Urban, vodeći autor nove studije objavljene u Antique. "Brojna istraživanja tijekom godina dala su neke odgovore, ali konačnog rješenja nije bilo", kaže Urban. "Izvan same čistine, geofizička snimanja su dosta komplicirana jer veći dio poluotoka čini gusta šuma"

Urban je ispričao kako je stigao u Sitku s namjerom da pomogne u lociranju povijesnih grobova na lokalnom groblju, kada je susreo dvojicu čuvara prirode koje je zanimao mogući nastavak potrage za tvrđavom. Pedesetih godina 20. stoljeća arheolozi su vršili iskapanja i otkrili trule grede, za koje se mislilo da su dio palisadnog zida neke tvrđave. Lokaciju je ponovno od 2005. do 2008. godine posjetio tim iz Nacionalne službe za parkove (NPS), koji je unutar čistine, za koju se pretpostavlja da je bila lokacija tvrđave, pronašao topovske kugle i druge predmete. Međutim, istraživači tada nisu mogli nepobitno potvrditi da je to uistinu točna lokacija. U ljeto 2019. godine, Urban i koautor studije Brinnen Carter iz Nacionalne službe za parkove su koristeći novu tehnologiju skenirali velike dijelove parka, uključujući i područja s gustim raslinjem. Ti snažni geofizički instrumenti omogućuju arheolozima da uoče zakopane strukture ispod zemlje, jer različiti materijali i značajke tla — primjerice cigle, rupe za stupove, topovske kugle - ostavljaju razlićiti trag iliti signaturu.

Tlocrt podzemnih struktura koje su Urban i Carter otkrili odgovara crtežima tvrđave u obliku trapeza koje su izradili Rusi. Tvrđava je bila otprilike 90 metara dugačka i 50 metara široka, a njezin perimetar okružuje područje današnje čistine. Takve tvrđave nisu bile dio tradicionalne arhitekture Tlingita - dok je većina drugih tvrđava koristila stijene kao neku vrstu prirodne zaštite, čini se da je ova bila posebno prilagođena za obranu od kolonizatora, objasmio je Thomas Thornton, dekan Sveučilišta Alaska Southeast i istraživač sa Sveučilišta Oxford. Naziv tvrđave u Sitki, Shís'gi Noow, u prijevodu znači "tvrđava od mladih stabala", što ukazuje na inovativno rješenje koje su primjenili Tlingiti: mladice bolje apsorbiraju udat topovskih kugli.

Tvrđava "predstavlja prijelomni događaj u povijesti Aljaske," nastavlja Thornton, koji nije sudjelovao u istraživanju, ali je surađivao s lokalnim stanovništvom istraživajući povijest Tlingita. "Ako je bolje istražimo arheološki i kroz usmenu predaju, bit ćemo bolje informirani o toj povijesti, koja je i dalje snažno prisutna u arhitekturi Sitke i društvenim odnosima na tom području."

Usmena predaja, koju su prikupili pripadnici naroda Tlingita (koje danas predstavlja Pleme Sitka), bila je ključna u razjašnjavanju nepoznatih aspekata sukoba. Kroz mukotrpan proces pokušaja i pogrešaka, starješina Kiks.adi klana, Herb Hope, proveo je 80-e i 90-e pokušavajući rekonstruirati što su njegovi preci poduzeli kako bi preživjeli i kojim su putem krenuli iz utvrde. (Zaključio je da su vjerojatno koristili obalni put.) Hope je izjavio da ga je na projekt potaknulo to što je čuo kako se članovi Kiks.ádi klana ispričavaju za svoju ulogu u sukobu iz 1804. godine. Želio je opovrgnuti rašireno mišljenje da su Kiks.ádi pobjegli kao kukavice. Na konferenciji o Tlingitima održanoj 1993. godine, rekao je da je to bilo "strateško povlačenje kroz vlastiti teritorij prema unaprijed predviđenoj lokaciji." Dodao je: "Bez obzira na to kako su Rusi promatrali bitku tada i kako povijest danas na nju gleda, Bitka kod Sitke jasno je pokazala da su ruske snage na Aljasci tada bile preslabe da pokore narod Tlingita."

Usmena predaja dalje navodi da je u tom prinudnom maršu sudjelovalo oko 900 ljudi. Kiks.ádi su se kroz krševiti krajolik otoka Baranof postepeno povlačili prema sjeveru, kako bi stigli do rta Craven na susjednom otoku Chichagof, gdje su zauzeli napuštenu utvrdu Chaatlk'aanoow. S te su pozicije uspostavili blokadu zaljeva Sitka, te time naštetili ruskoj trgovini na tom području. Prema Hopeovu izvještaju: "Blokada je postala još učinkovitija kada su američki trgovci saznali za nju i odlučili je iskoristiti: uspostavili su trgovačku postaju preko puta Chaatlk'aanoowa, južno na otoku Catherine. Čak i danas to mjesto nosi ime "Traders Bay" (Trgovački zaljev). Zaljev je bio pun trgovačkih brodica trgovaca koji su iz sjevernog dijela jugoistočne Aljaske dolazili trgovati s Amerikancima." Narod Tlingita vratio se u Sitku 1821. godine, ali nikada više nije imao suverenitet nad cijelim otokom.

Nacionalna služba za parkove (NPS) i Urban trenutno ne planiraju daljnja istraživanja na tom arheološkom nalazištu, a samo lociranje utvrde pruža jasniju sliku o građevini koja je bila kratkog vijeka, ali od izuzetno velikog značaja. Za Urbana, identifikacija tvrđave također predstavlja potencijal za nastavak geofizičkih istraživanja na Aljasci, koja su, kako navodi, nedavno korištena za lociranje grobova, ostataka građevina, mamutovih kostiju, pa čak i ostataka prahistorijskih logorskih vatri.