Istinita priča o ženama koje su dale svoj doprinos u svemirskoj utrci

Nova knjiga i dokumentarac prikazuje postignuća NASA-inih tzv. "ljudskih kompjutora" čiji doprinos je bio presudan u utrci od tada najvećeg nacionalnog značaja

Na pragu Drugog svjetskog rata, napredak u aeronautici je bio sve veći, a Amerika je očajnički trebala matematičare. Rješenje su bile žene. Počevši od 1935., mukotrpno su radile u Memorijalnom zrakoplovnom laboratoriju Langley [danas Istraživački centar Langley, Hampton, Virginia, najstariji NASA-in istraživački centar] kao "ljudska računala"; obavljale su kompleksne matematičke kalkulacije i time štedjele inženjere da gube vrijeme ručnih izračuna desetljećima prije digitalnog doba. Zahvaljujući njihovim uspjesimaa, ženska radna snagea u Langleyu naglo se povećala.

Mnoge od ovih "ljudskih računala" konačno su počele dobivati priznanje, ali iz priče je neopravdano izostao doprinos hrabrih afroameričkih žena. Nazvane "Matematičarke sa Zapada" po području na kojem su radile (pojam se odnosi na skupinu afroameričkih žena matematičarki koje su radile u segregiranom odjeljku u Langleyju), pomogle su utrti put matematičarima i inženjerima, muškarcima i ženama drugih rasa.

"Te žene su istodobno bile i obične i posebne", kaže Margot Lee Shetterly. Njezina nova knjiga Hidden Figures osvjetljava do u detalje živote i postignuća tih žena. Postoji i filmska adaptacija knjige, u kojoj glume Octavia Spencer i Taraji P. Henson.

"Imali smo astronaute, imali smo inženjere - John Glenn, Gene Kranz, Chris Kraft", kaže Shetterly. "Priče o njima svi znamo." Sad je red da žene ispričaju svoju.

Odrastajući sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Hamptonu u državi Virginia, Shetterly je živjela samo nekoliko kilometara daleko od Langleya. Izgrađen 1917. godine, ovaj istraživački kompleks bio je sjedište Nacionalnog savjetodavnog odbora za zrakoplovstvo (NACA) koji je trebao pretvoriti razne leteće naprave u ratne strojeve. Agencija je raspuštena 1958. godine, da bi bila zamijenjena Nacionalnom upravom za aeronautiku i svemir (NASA), u trenutku dok se svemirska utrka zahuktavala.

Matematičarke sa Zapada su bile u centru zbivanja. Provodile su izračune jednadžbi koje su se ticale funkcije aviona, često računajući a da i same nisu znale glavnu svrhu tih izračuna, da je to dio većeg projekta. Pridonijele su promjenama dizajna ratnih letećih strojeva, čineći ih bržim, sigurnijim i aerodinamičnijim. Na kraju im je njihov sjajan rad omogućio da napreduju od običnog rračunanja do rada na određenim projektima - Christine Darden je radila nadzvučnom avionu, a Katherine Johnson izračunavala je putanje za Mercury i Apollo misije. NASA je raspustila nekoliko preostalih "ljudskih računala" sedamdesetih godina prošlog stoljeća jer je zahvaljujući tehnološkom napretku njihov rad više nije bio potreban.

Matematičarke sa Zapada (koje su nazivali i "crnim računalima") su u Langley-u počeli zapošljavati tek 1940-ih godina prošlog stoljeća. Iako su ratne potrebe bile velike, rasna diskriminacija i dalje je bila prisutna, tako da je malo poslova ostalo Afroamerikancima, pogotovo ženama. Tako je bilo sve do 1941. godine kada je A. Philip Randolph, jedan od prvih aktivista za građanska prava, predložio marš na Washington, DC, kako bi skrenuo pozornost na problem rasne diskriminacije. Radi prijetnje da će se 100.000 ljudi sliti prema Kapitolu, predsjednik Franklin D. Roosevelt izdao je Direktivu 8802, kojoj je cilj bio sprečavanje rasne diskriminacije pri zapošljavanju u saveznim tijelima i poslovma vezanima uz "ratnu ekonomiju". Ta je direktiva uklonila prepreke "crnim računalima", da uđu u povijest NACA-e.

Koliko je točno "ljudskih računala" tijekom godina radilo u NACA-i (a kasnije i NASA-i) još uvijek nije poznato. Jedna studija iz 1992. je procijenila da je ukupan broj dosegao nekoliko stotina ljudi, ali druge procjene, uključujući Shetterlyjinu vlastitu procjenu, kaže da ih je bilo nekoliko tisuća.

Shetterly je ove briljantne matematičarke upoznala još kao dijete. Radile su kao učiteljice u kršćanskim školama, bile si vođe izviđača, susjede i majke njezinih školskih prijatelja. I njezin otac je također radio u Langleyu, počevši 1964. kao inženjer početnik, a kasnije je postao cijenjeni znanstvenik koji se bavio klimatskim promjenama. "Bili su dio zajednice, družili su se, i svi su bili zaposleni. A njihov posao je bio u NASA-i u Langleyju."

Okružena matematičarkama sa Zapada i drugim znanstvenicima, Shetterly dugo nije uviđala koji je to ogroman rad stajao iza tih žena. "Tek kad je moj suprug, koji nije bio iz Hamptona, slušao mog oca kako govori o nekima od tih žena i o njihovom poslu, shvatila sam, da su za nas iz Hamptona priče o njihovim uspjesima bile nešto sasvim uobičajeno, dok ostatak zemlje nije imao pojma o tome."

Iskra znatiželje se upalila i Shetterly je počela istraživati te žene. Za razliku od muških inženjera, malo je tih žena dobilo priznanje u akademskim publikacijama ili za rad na raznim projektima. Još je problematičnije bilo to što su karijere tih žena često bile puno kraće od karijera njihovih muških kolega. Društvene norme iz tog doba nalagale su da se žene, čim se udaju, daju otkaz i postanu kućanice, objašnjava Shetterly. Mnoge su radile u Langleyu samo nekoliko godina.

Što je Shetterly više istraživala, to ih je sve više nalazila. "Pronalaženje tih žena mi je postalo opsesija", napisala je u knjizi. "Provjeravala sam svaki mogući trag koji me mogao dovesti do njih."

U potrazi za imenima, pregledavala je telefonske imenike, lokalne novine, biltene koje izdaju firme i NASA-inu arhivu. Pregledala je i razne dopise, osmrtnice, objave vjenčanja i još mnogo toga što je govorilo o načinu života tih žena. "Nekako sam uspjela pohvatati sve konce."

"Stalno dobivam e-poštu od ljudi čije su bake ili majke tamo radile", kaže ona. “Upravo danas primila sam e-mail od žene koja me upitala tražim li još uvijek "žene-računala". Rekla je da je radila u Langleyu od srpnja 1951. do kolovoza 1957."

Langley nije bio samo mjesto za znanstvena istraživanja; "na neki način je bio i 'laboratorij za društvene odnose', posebno za odnose između rasa i spolova," kaže Shetterly. Znanstvenici su dolazili iz raznih dijelova Amerike, a mnogi od njih dolazili su iz krajeva koji su podržavali progresivne ideje širenja sloboda za crnce i žene.

No, nije sve bilo bajno. Žene su rijetko imale jednake mogućnosti kao muškarci, a crne žene su se svakodnevno suočavale i s poniženjima. Jedan upečatljiv primjer kojeg je Shetterly opisala u svojoj knjizi dogodio se blagovaonici u kojoj je stajao uvredljivi znak s natpisom: 'Crnci'.

Jedna od matematičarki, Miriam Mann, odlučila je uzeti stvar u svoje ruke. Diskretno je uzela znak sa stola i sakrila ga u svoju torbu. Kad bi se znak ponovno pojavio, uklonila bi ga opet. "To je bila nevjerojatna hrabrost," kaže Shetterly. "To je još uvijek bilo vrijeme kad ste mogli biti linčovani ili izbačeni iz autobusa jer ste sjedili na krivom mjestu. Bilo je to jako, jako opasno.

Na kraju je Mann ipak uspjela. Znak je zauvijek nestao.

Afroamerikanke su vodile i mnoge druge "male bitke", poput onih protiv odvojenih kupaonica i zabrana sudjelovanja na sastancima. Upravo je tu gorku svakodnevicu Shetterly nastojala oživjeti u svojoj knjizi. Izvan posla, izazovi su bili još veći - segregirani autobusi, propale škole i problemi s pronalaskom smještaja u Hamptonu. Dok su njihove bijele kolegice imale plaćeni radnički smještaj u domu Anne Wythe Hall, one su morale same riješiti svoj smještaj.

"Povijest je zbroj onoga što svi mi svakodnevno činimo," kaže Shetterly. "Obično povijest vidimo kroz velike ličnosti — Georgea Washingtona, Alexandera Hamiltona i Martina Luthera Kinga." Ali dodaje: "Svaka večer, svaki jučerašnji dan već je povijest. Te male svakodnevne radnje su ponekad čak važnije od onoga što su činile velike povijesne ličnosti."

Knjiga i film nisu označili kraj Shetterlyinog rada. Ona nastavlja prikupljati imena, nadajući se da će ih jednog dana učiniti dostupnima na internetu. Želi pronaći mnoga imena osoba koje su zaboravljene kroz godine i dokumentirati njihov život.

Tek nekolicina žena Matematičarki sa Zapada su ostale zapamćene, objašnjava Shetterly, što dovoljno govori o tome kako teško kao Afroamerikanac možeš postati dijelom novije američke povijesti. Vjeruje da je svojim radom odala počast tim ženama, time što je javnosti predstavila detalje njihovih života i postignuća. "Ne samo priče koje prelaze u mitove, već stvarne činjenice," kaže ona. "Jer činjenice, kad ih otkrijemo, mogu biti čudesnije od bilo kojeg mita."