Roboti koji su utrli put misijama Apollo

Prije nego što su ljudi ostavili svoje tragove na Mjesecu, to nepoznato područje su prvi istražili strojevi

Prije nego što su Neil Armstrong i Buzz Aldrin u srpnju 1969. godine stupili na More spokoja, Mjesec je već bio dobro istražen. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su već deset godina putem bespilotnih svemirskih letjelica fotografirale, pretraživale i mapirale Mjesec iz njegove orbite i s površine. More spokoja je do tada već dva puta bilo istraženo - Rangerom 8 1965. i Surveyorom 5 1967. godine.

Prvi su se odvažili Rusi u rujnu 1959. godine. Luna 2, noseći male zastavice SSSR-a i nekoliko jednostavnih znanstvenih uređaja, nažalost, nije uspjela sletjeti u komadu (meko prizemljenje još nije bilo usavršeno). Tri tjedna kasnije, prelet Lune 3 je bio uspješan - nakon što smo se stoljećima pitali što se nalazi na tamnoj strani Mjeseca - konačno smo dobili slike tog područja. Uslijedili su novi sovjetski uspjesi, uključujući prvo meko, ili donekle uspješno slijetanje (Luna 9, 1966. godine) i prvi ulazak u putanju mjeseca (Luna 10, također 1966. godine).

Iako su Amerikanci možda zaostajali, njihovi su roboti bili sofisticiraniji. NASA-ine lunarne sonde iz misije Ranger, bile su opremljene kamerama koje su snimile fotografije Mjesečeve površine iz neposredne blizine slale ih nazad na Zemlju prije nego što su se u stilu kamikaza srušile na njegovu površinu. Prvih šest Ranger misija je bilo neuspješno, ali su zato Rangers 7, 8 i 9 između srpnja 1964. i ožujka 1965. poslali na tisuće fotografija natrag na Zemlju, koje su bile daleko kvalitetnije od onoga što se moglo opaziti putem bilo kojeg teleskopa na Zemlji.

Uslijedio je program Lunarni orbiter 1966. godine s pet lunarnih sondi čiji je posao bio snimanje Mjesečeve površine u visokoj rezoluciji, pružanje boljeg razumijevanja Mjesečeve orbite i pronalaženje glatkih, ravnih površina koje će biti korištene za slijetanje lunarnih modula u Apollo misijama, čiji su se astronauti već pripremali za to.

Iste godine svjedočili smo i prvom slijetanju svemirske letjelice Surveyor. Do kraja programa u veljači 1968., pet Surveyora je dokazalo da je moguće izvesti kontrolirano slijetanje na Mjesec s prilično velikom točnošću – unutar nekoliko milja od cilja. Surveyor misije su jednom zauvijek otklonile strah (iako rijetko spominjan među NASA-inim inženjerima), da bi Apollo astronauti mogli potonuti u dubok sloj mjesečeve prašine prilikom slijetanja. U studenom 1969. godine, astronauti Apolla 12, Pete Conrad i Alan Bean, sletjeli su dovoljno blizu Surveyora 3 u Oceanu oluja, gdje je stajao više od dvije godine, da bi uzeli dijelove robota i odnijeli ih natrag na Zemlju.

Sve ove revolucionarne svemirske letjelice bit će dio nove galerije Destination Moon, zajedno s još jednom koja je i dalje u funkciji - NASA-inim Lunar Reconnaissance Orbiterom, lansiranim 2009. godine, kako bi mapirao mjesečevu površinu s dosad neviđenom preciznošću, rezolucijom od svega nekoliko centimetara. LRO je nezaobilazan za novu generaciju istraživača, kako ljudskih, tako i onih umjetnih (robota), koji će se zahvaljujući njegovim mapama terena i slikama velike oštrine odsad sigurnije spuštati na Mjesečevu površinu.