Čuvena fotografija najopasnijeg radioaktivnog otpada na svijetu je zapravo selfie

"Slonovo stopalo" ubilo bi svakoga u roku od nekoliko minuta

Na prvi pogled je teško objasniti što se događa na ovoj slici. Čini se kao da je divovska gljiva niknula iz poda tvornice, u kojoj prikaze, koje izgledaju kao "duhovi radnika" nešto rade.

Ali ima nešto nedvojbeno jezivo u toj sceni, i to s razlogom. Gledate najveću nakupinu jedne od najotrovnijih tvari ikad stvorenih: korij.

U danima i tjednima nakon nuklearne katastrofe u Černobilu krajem travnja 1986., boravak u istoj prostoriji s ovom hrpom radioaktivnog materijala - poznatijom kao "Slonovo stopalo" - ubilo bi vas u roku od nekoliko minuta. Čak i desetljeće kasnije, kad je snimljena ova slika, zračenje je vjerojatno utjecalo na lošu kvalitetu fotografije. Čovjek na ovoj fotografiji, Artur Korneyev, vjerojatno je posjetio ovo područje više nego itko drugi i pritom je bio izložen zračenju više od bilo koga u povijesti.

Nevjerojatno, ali istinito, još uvijek je živ. Priča o tome kako su Amerikanci došle do ove jedinstvene fotografije koja prikazuje čovjeka u blizini ovog izuzetno toksičnog materijala, sama je po sebi tajanstvena - gotovo jednako kao i razlog da bi netko snimio selfie s komadom rastopljene radioaktivne lave.

Slika se prvi put pojavila u Americi krajem 1990-ih, nakon što je novoosnovana ukrajinska vlada preuzela pogon u Černobilu i uspostavila Centar za nuklearnu sigurnost, radioaktivni otpad i radioekologiju. Ubrzo nakon toga, Centar je pozvao druge vlade da surađuju na projektima nuklearne sigurnosti. Američko ministarstvo energetike angažiralo je u tu svrhu Nacionalni laboratorij sjeverozapadnog Pacifika (PNNL) - poznati znanstveni centar u Richlandu u državi Washington.

U to vrijeme, Tim Ledbetter je tek dobio posao u informatičkom odjelu PNNL-a, i imao je zadatak stvoriti digitalnu zbirku fotografija koju bi Ministarstvo energetike u svom projektu međunarodne nuklearne sigurnosti moglo iskoristiti za prikazivanje američkoj javnosti (ili, barem, onom malom dijelu stanovništva koji je tada imao internet). Članovi projeknog tima su dobili zadatak da fotografiraju sve što mogu za vrijeme svog boravka u Ukrajini, a neke slike su dobili od ukrajinskih kolega iz Černobilskog centra, a neke od fotografa kojima je to bio honorarni posao. Pomiješane sa stotinama običnih slika radnika u kutama i činovnika kako se rukuju, bila jei nekolicina slika ruševina iz reaktorske zgrade br. 4, gdje je, deset godina prije, 26. travnja 1986., reaktor eksplodirao tijekom ispitivanja sustava hlađenja.

Dok su se visoko nad elektranom uzdizali radiokativni stupovi dima trujući okolno područje, jezgra reaktora se počela taliti, dno reaktorske posude se užarilo radi visoke temperature i počelo se topiti, tako da se ispod posude stvorila masa visoko radioaktivnog materijala nazvana korij, možda trenutno i najopasnija tvar na Zemlji.

Prema mišljenju Mitchella Farmera, glavnog inženjera u Nacionalnom laboratoriju Argonne u Lemontu koji je pod nadzorom Ministarstva energetike Sjedinjenih Država, korij je u nekontroliranim uvjetima dosad stvoren najmanje pet puta. Osim u Černobilu, korij se formirao u reaktoru Three Mile Island u Pensilvaniji 1979. godine i tijekom pregrijavanja tri reaktora u Fukushima Daiichi u Japanu 2011. Farmer se bavi stvaranjem i proučavanjem modificiranih primjeraka korija u laboratoriju kako bi bolje razumio kako ublažiti posljedice takvih nesreća u budućnosti. Istraživanja su, na primjer pokazala da, ako ga se gasi vodom odmah nakon što se formira, to sprečava proces nuklearne fisije i stvaranje radioaktivnih izotopa.

Samo je u Černobilu korij nastao izvan reaktorske posude. Bez vode koja bi ohladila tu masu, radioaktivni talog, koji se sastojao od urana (gorivo) i cirkonija (obloge gorivih elemenata), kretao se kroz postrojenje, miješajući se s rastopljenim betonom i pijeskom. Ta otrovna lava tekla je prema dolje, da bi na kraju rastalila i pod zgrade. Kad je nekoliko mjeseci nakon eksplozije izvršena inspekcija, otkriveno je 11 tona sive mase, nataložene u kutu prostorije gdje je bilo postrojenje za proizvodnju pare. Otkrivena tvar je nazvana "Slonovo stopalo". S godinama se površina Slonovog stopala ohladila i raspukla. Procjenjuje se da mu je danas temperatura nešto viša od sobne, jer se radioaktivni materijal još uvijek raspada.

Ledbetter se ne može točno sjetiti odakle mu te slike. Skupio ih je prije gotovo dvadeset godina, a web stranica na koju su bile stavljene više ne funkciora; ostali su samo smanjeni primjerci slika (tzv. thumbnails). (Ledbetter, koji još uvijek radi u PNNL-u, iznenadio se kad je saznao da je stranica još uvijek dostupna.) Sa sigurnošću zna da nikoga nije unajmio da fotografira Slonovo stopalo, tako da je slike vjerojatno poslao netko od ukrajinskih kolega.

Kyle Hill je 2013. godine dok je za časopis Nautilus pisao članak o Slonovom stopalu, slučajno naletio na sliku koja se tijekom sljedećih godina više puta "sherala" na internetu, i shvatio da potječe sa stare PNNL-ove web stranice. Slijedeći njegov trag, Ledbetter je odlučio stvar pomnije istražiti. Nakon malo kopanja po CSS-u, uspio je pronaći davno izgubljeni naziv slike: "Artur Korneev, zamjenik ravnatelja Shelter Object-a [zaštitni sarkofag], promatra lavu koja je formirala 'Slonovo stopalo', NPP Černobil. Fotograf: nepoznat. Jesen 1996." Utvrdio je da se naziv podudara s fotografijom.

Ispostavilo se da je Korneev zapravo Korneyev. Artur Kornejev, nuklearni inspektor iz Kazahstana koji je od eksplozije u nuklearnoj elektrani Černobil 1986. godine radio na educiranju ljudi o Slonovoj nozi te na zaštiti od nje, definitivno nije običan čovjek. Posljednji put kad je neki novinar razgovarao s njim, čini se da je bilo 2021. godine, kada ga je ruski list objavljen u Kazahstanu kontaktirao u njegovom domu u Slavutichu u Ukrajini, gradu posebno izgrađenom za smještaj osoblja i članova njihovih obitelji evakuiranih iz Černobila.

Nisam uspio pronaći Korneyeva za objašnjenje, ali, na temelju meta-podataka iz fotografije moguće je otkriti porijeklo slike. Pregledao sam podatke vezane uz opise sličnih fotografija koje prikazuju uništenu jezgru i sve potječu od Korneyeva, pa je vrlo vjerojatno da i ova potječe od njega, te da je snimljena na način kako su snimani prvobitni selfiji, s odgodom okidača. Brzina zatvarača bila je vjerojatno nešto sporija nego kod drugih fotografija kako bi Korneyev stigao stati u kadar, što objašnjava zašto izgleda kao da se kreće i zašto svjetlo iz njegove lampe ima izgled munje. Zrnastost fotografije je pak vjerojatno posljedica zračenja.

Za Korneyeva, ovo je bila samo jedna u od u nizu opasnih misija koje je poduzeo u blizini jezgre otkad je, odmah nakon eksplozije, prvi put stigao na mjesto nesreće. Njegov prvi zadatak bio je locirati naslage goriva i izmjeriti razine zračenja. (Slonova noga isprva je emitirala više od 10.000 rendgena na sat, što bi ubilo osobu na udaljenosti od jednog metra za manje od dvije minute.) Nedugo nakon toga, počeo je pomagati pri raščišćavanju, ponekad čak šutajući komade čvrstog goriva nogom. Od eksplozije i njezinih posljedica, više od 30 radnika umrlo je od akutnog radijacijskog sindroma. Usprkos velikoj količini radijacije koju je primio, Korneyev je i dalje radio u na brzinu izgrađenom betonskom sarkofagu, često vodeći znatiželjne novinare u obilazak.

2001. je movinara iz Associated Pressa poveo do same jezgre, gdje je razina zračenja još uvijek iznosila 800 rendgena na sat. Godine 2009., Marcel Theroux, slavni pisac (i sin pisca Paula Therouxa i rođak glumca Justina Therouxa), napisao je za časopis Travel + Leisure članak o svom obilasku sarkofaga i o ludom vodiču koji hoda bez ikakve zaštite i koji se rugao Therouxovoj upozorenju o opasnostima zračenja kao "čistoj izmišljotini". Iako ga Theroux spominje kao Viktora Korneyeva, vjerojatno se radi o Arturu, budući da je istu šalu ponovio nekoliko godina kasnije kad se o njemu pisalo u New York Timesu.

Danas se ne zna je li još živ. Kad ga je Times pronašao prije godinu i pol, pomagao je u planiranju konstrukcije svoda vrijednog 1,5 milijardi dolara, koji je, po dovršenju 2017., trebao prekriti već načeti sarkofag i spriječiti ispuštanje radioaktivnih čestica u zrak. Tada je već bio star, slabog zdravlja i s mrenom na očima. Vlasti su mu zabranile ulaženje u sarkofag nakon godina izloženosti zračenju.

Kornejev je ipak zadržao smisao za humor i čini se da ne žali zbog svog načina života. "Sovjetsko zračenje", našalio se, "je najbolje zračenje na svijetu."