Ted Serios, čovjek koji je mogao projicirati slike iz svog uma na fotografski film

Uri Geller je napravio karijeru savijajući žlice umom, a nebrojeni vidovnjaci su tvrdili da mogu vidjeti budućnost. Ali jedna od najneobičnijih tvrdnji o mentalnim moćima potekla je od čovjeka koji je mogao utisnuti svoje misli na fotografski film - Teda Seriosa

Bilo je to sredinom šezdesetih godina kada je Ted Serios počeo tvrditi da ima sposobnost projiciranja svojih misli na komad filma. Da, mogao je zamisliti neku sliku i projicirati je na kameru. Nazivao ih je "misligrafijama". Serios je to činio uz pomoć Polaroid fotoaparata, tada nove tehnologije koja je koristila trenutni ispis fotografije.

Seriosove navodne moći, tada nezaposlenog portira s adresom u Chicagu, privukle su pažnju psihijatra iz Denvera po imenu dr. Jule Eisenbud. Serios mu je demonstrirao svoju tehniku, koja je obično uključivala malu smotanu cjevčicu koju je stavljao na čelo kako bi mu navodno pomogla usmjeriti misli prema kameri. Rekao je da je to njegov "gismo".

Eisenbud je dvije godine istraživao Seriosove mogućnosti i potpuno je povjerovao u sposobnosti svog subjekta, kako objašnjava u svojoj knjizi iz 1967. godine - "Svijet Teda Seriosa".

Serios nije uspijevao stvoriti slike svakim pokušajem, ali je svaki bio pravo duhovno iskustvo. Kako je profesor Eisenbud to opisao:

Kada ju se spremao "ispaliti" [proizvesti sliku umom], činilo se da je brzo prešao u stanje intenzivne koncentracije, otvorenih očiju, stisnutih usana i napetih mišića. Udovi bi mu se pomalo počeli tresti, kao da pati od tremora, a stopalo prekrižene noge bi se ponekad počelo grčevito trzati gore-dolje. Lice bi promijenilo boju, žile na čelu iskočile, a oči postale vidno krvave.

Ako vam je to teško zamisliti, Eisenbud je ponudio slikovitu usporedbu u zagradi: ("Proktolog bi to možda usporedio s napinjanjem mišića dok obavljate veliku nuždu)."

Osim toga, tijekom nastuoa je pio velike količine piva i žestokog pića.

Testovi su navodno bili osmišljeni na način da onemoguće svaki pokušaj prevare, a seansama su bili prisutni razni stručnjaci iz područja medicine, fizike, kemije i psihologije.

U jednoj od svojih sesija, Serios je zamolio sudionike da mu kažu kakvu sliku žele da proizvede. Kći liječnika, u čijoj su se kući nalazili, zatražila je da pokuša proizvesti sliku zgrade Sveučilišta u Rimu, gdje je planirala pohađati nekoliko kolegija. Sa sobom je imala i slike zgrada, koje su se nalazile podalje od Seriosa. On je pak proizveo mutnu sliku koja je, prema Eisenbudevim riječima, nalikovala jednoj rimskoj crkvi koju je ona imala u svojoj kolekciji.

Njegove su slike uvijek bile mutne verzije nečega, osim ako nisu izašle potpuno bijele ili crne. Uz malo mašte, kao u slučaju rimske crkve, rezultati su često mogli biti interpretirani kao uspjeh.

"Je li dakle Eisenbud bio u pravu? Je li Serios konačno bio živi dokaz postojanja paranormalnih sposobnosti? Unatoč Eisenbudevom uvjerenju, mnogi su "Mislografa" smatrali prevarantom. U članku u izdanju Popular Photography iz listopada 1967. nacodi se da je Serios umetnuo nekakav predmet, vjerojatno komadić prozirnog fotografskog filtera, u svoj "gizmo", kako bi ostao zabilježen na snimci. U razotkrivanje Seriosa su se uključila i dva stručnjaka koje se Eisenbud nikad nije sjetio upitati za mišljenje: mađioničari.

Eisenbudu to nije dobro sjelo. Umjesto odgovora ponudio je izazov:

'Ovime izjavljujem da ću, ako bilo koji kompetentni tim sastavljen od znanstvenika, fotografa i iluzionista po vašem izboru uspije na bilo koji normalan način i pod sličnim uvjetima duplicirati rezultate koje je ostvario Ted, učiniti sljedeće: (1) odustati od daljnjeg rada s Tedom, (2) otkupiti sve dostupne primjerke knjige Svijet Teda Seriosa i javno ih spaliti, (3) platiti objavu oglasa preko cijele strane u vašem cijenjenom časopisu na kojoj će biti moja slika kako nosim "kapu za budale" [dunce cap je bila simbol poniženja, najčešće korištena u školama u 19. i početkom 20. stoljeća u Engleskoj i SAD-u], te (4) do kraja života provesti slobodno vrijeme idući od vrata do vrata prodavajući pretplatu na ovaj nevjerojatan časopis. Vrijeme za navedeno nije ograničeno rokom.

James Randi, poznatiji kao Amazing Randi, bivši mađioničar s dugom poviješću razotkrivanja šarlatana, prihvatio je izazov. Međutim, kad je saznao da pojam "slični uvjeti" znače da bi morao biti "gol unutar Faradayevog kaveza, na znatnoj udaljenosti od kamere jer je ne bi smio dodirivati (što je inače Serios često radio), te da bi uz to morao biti i poprilično pijan (što je Serios obično bio), Randi je odbio.

New York Times se također sprdao sa Seriosom. U recenziji Eisenbudove knjige od 14. svibnja 1967., ismijane su Eisenbudove metode, navodeći kako "doktor nema pojma o provođenju eksperimenata, te još manje o metodologiji znanstvenih istraživnja koja zahtijevaju puno rigoroznije uvjete od onih koje on primjenjuje."

Nile Root, koji je bio prisutan jednoj od seansa iz 1966., složio se s objašnjenjem koje je ponudio časopis Popular Photography. Svoje iskustvo ukratko je opisao ovako:

Bilo nas je sedmero, koliko je obično ljudi dr. Eisenbud pozivao da prisustvuju Seriosovim nastupima. Svakom promatraču je bilo rečeno da donese najmanje pet rola Polaroid filma visoke osjetljivosti (ISO 3000). Nekoliko desetaka fotografija bilo je napravljeno kamerama koje je donio dr. Eisenbud. Serios bi prema objektivu fotoaparata uperio tzv. "gismo" (cijevčicu od crnog papira promjera oko jednog inča i dugačku oko jednog i pol inča). Jako je psovao pritom izobličavajući lice i vičući "sad!" - to je bio znak za onoga koji snima da u tom trenutku pritisne okidač. Također je puno pio i postajao je sve neugodniji. Dr. Eisenbud ga je često opominjao, ali mu ipak nije zabranio da prestane piti. Kako je večer odmicala Serios je postajao sve luđi, a uzbuđenje je i dalje raslo među okupljenima. Međutim, još uvijek nije bilo niti jedne misligrafije među mnoštvom razvijenih slika. Tada, iznenada, nakon pet dugih sati, pojavile su se tri neobične slike (bilo je potrebno oko minutu da se jedna fotografija razvije). Ukupno, na dvije kamere, Serios je proizveo šest mutnih slika koje nisu bile povezane sa stvarima u prostoriji. Bio sam zbunjen. Često bi pokazivao gizmo kako bismo mogli vidjeti da je prazan, ali u svom pijanom stanju napokon je pogriješio, postao je neoprezan: dok je mahao rukama i vikao, vidio sam odbljesak nekog objekta unutar gizma kojeg je uvijek držao blizu leća kamere.

Naravno, Serios je uvijek tvrdio da su njegove sposobnosti autentične. U članku časopisa Life iz rujna 1967. godine, novinar Paul Welch napisao je: "Bio je čovjek s ciljem. Imao je taj dar i želio je da mu ga netko objasni. Želio je kontrolirati tu sposobnost, dosljedno predviđati slike koje će napraviti (što je mogao samo povremeno) i imati koristi od toga. Mislio je, na primjer, da bi mogao špijunirati Ruse za američku vladu. Ali iznad svega, želio je da se ne mora neprestano dokazivati, da nije šarlatan i da su njegove moći stvarne. "Ako nisu stvarne," znao bi reći, "zašto neki put zataje? Jer da je trik, ispio bi svaki put i mogao bih na njemu zaraditi. Mogao bih nastupati po noćnim klubovima ili na televiziji."

I uspio se pojaviti na televiziji - u segmentu epizode iz 1985. godine serijala Svijet zagonetnih sila Arthura C. Clarke-a. Međutim, on i Eisenbud nikad više nisu uspjeli ponovno oživjeti čaroliju (ili trik) iz svojih ranijih sesija. Da su uspjeli, i da se pokazalo kako nije u pitanju prevara, možda bi, kako je pisao Times 1967. godine, "naše opće shvaćanje prirode Svemira zahtijevalo radikalne promjene."