Prvi semafor u Londonu nije ostao u dobrom sjećanju

Kada je postavljen, prije više od 150 godina, trebao je spriječavati pronetne besreće - ali je prouzročio baš to

To 6-metarsko čudovište uzdizalo se između Bridge Street-a i Great George Street-a; danju bi mahalo "rukama", a noću bi blještalo poput sunca. Uređaj koji je osmislio upravitelj željeznice [John Peake Knight], a odobrio Parlament, je imao ozbiljnu svrhu koliko je bila neobična njegova pojava: zaštititi pješake od prometa i osigurati da na ulicama ispred Palače parlamenta ne bude gužva. Dana 9. prosinca 1868., London je postao prvi grad na svijetu koji je imao semafor.

Takvu konstrukciju bi danas bilo teško i zamisliti. U usporedbi s modernim prometnim znakovima koje danas možemo vidjeti na svakom uglu, ta je lampa bila pravi inženjerski podvig. "Podnožje je činila oplata u gotičkom stilu koja je podupirala šuplji stup od lijevanog željeza koji je bio obojan u zeleno s reljefnom pozlatom. Stup se nastavljao u gustim metalnim kolutovima, na vrhu završavajući s "listovima akanta" koji su izgledali kao da rastu iz osmerokutne kutije, u kojoj su bile svjetiljke, u obliku ananasa", piše James Winter u "London's Teeming Streets, 1830.-1914" [djelo o problemu urbane ekspanzije Londona, koja je započela još u viktorijansko doba]. Unatoč svom tom kiču, svjetiljka je pravo bila čudo. Novine su veličale njen izgled. Stručnjaci su predviđali instalaciju tih tehnoloških čuda u svakoj ulici, s prometnikom koji bi njima upravljao. Ali u roku od mjesec dana uzbuđenje se stišalo; pokazalo se da konstrukcija ima gadnu manu u dizajnu.

London u 19. stoljeću nije bio ugodno mjesto za posjetitelje. Grad bio je izgrađen duž puteva uz rijeku Temzu, a pojavom industrijske revolucije je više nego ikad prije radnika i zaprežnih kola preplavilo uske londonske ulice. Kad se 1803. godine na glavnoj prometnici poznatoj kao Strand pokvarila kočija [hackney coach, kočija za iznajmljivanje] i izazvala prometnu gužvu, dva muškarca i žena su poginuli tako što su ostali zarobljeni između vagona koji je prevozio ugljen. Već do 1811. godine Londonskim mostom je u jednom danu prelazilo 90.000 pješaka, 5.500 vozila i 764 jahača. A grad je i dalje rastao. Do 1850. u grad je svakodnevno putovalo na posao oko 27.000 putnika iz okolnih mjesta, a oni su predstavljali samo desetinu od ukupnog broja radnika, od kojih je većina putovala pješice ili omnibusom (velikim kolima koja su vukli konji).

"Promet je bio jedno od neugodnih iznenađenja za posjetitelje", piše Jerry White u knjizi "London u devetnaestom stoljeću". "Za Louisa Simonda, putnika američko-francuskog porijekla, buka na West Endu je zvučala poput 'gungule; kao da ogroman mlin s pedeset pari kamena drobi i melje žito.'"

JJedan turist svjedočio je prometnoj gužvi u kojoj su se našli reklamni karavani, unajmljene kočije, kola s magarcima i prodavač mačje hrane. Drugi je primijetio dvorjane kako u raskošnim kočijama uživaju u keksima, čekajući da se razriješi dugotrajan "prometni zastoj." Kako navodi povjesničarka Judith Flanders, "s obzirom na način prijevoza konjima, bilo je neizbježno da dolazi do povremenih zastoja." Kako piše u knjizi "The Victorian City: Everyday Life in Dickens’ London", "planovi za poboljšanje su se donosili. Pa ponovno donosili. I zatim opet mijenjali." U međuvremenu, na ulicama su se tjedno bilježila tri do četiri smrtna slučaja povezana s prometom.

Nedostatak prometnih propisa samo je pogoršavao problem. Svaka je ulica imala svoja pravila o tome kako se promet treba odvijati, a čak ni ta pravila rijetko su se poštovala. No, željeznički upravitelj John Peake Knight imao je moguće rješenje. Knight je već bio inovator na polju željezničke sigurnosti – prvi je naredio uvođenje električne rasvjete u vagone i bio među prvima koji su postavili zvona za hitno zaustavljanje vlaka. Godine 1865. iznio je prijedlog za postavljanje semaforskih signala na ulice Londona, po uzoru na sustav koji se već koristio na željeznici. Stup bi imao dvije crvene ruke – kada bi bile spuštene, promet bi se odvijao nesmetano, a kada bi se podigle, vozači bi morali stati i propustiti pješake.

Ideja je brzo zaživjela – od Metropolitanske policije stigla je do Parlamenta i već 1868. godine bila je službeno usvojena. Policijski povjerenik Richard Mayne dao je tiskati 10.000 letaka kako bi obavijestio građane o promjeni, upozoravajući vozače i pješake na novo pravilo. Semafor je koristio mehaničke ruke tijekom dana, a noću je funkcionirao pomoću crvenih i zelenih plinskih svjetiljki, kojima je rukovao policijski službenik. Međutim, među vozačima se vodila rasprava o tome imaju li policajci uopće ovlasti za upravljanje prometom, napominje Flanders.

Unatoč početnim sumnjama, kada je svjetiljka postavljena, vozači su je uglavnom prihvatili. Početkom 1869. Illustrated Times je izvijestio: „Redoviti vozači pokazuju neočekivanu disciplinu prema signalima, bilo da upozoravaju ili nalažu potpuno zaustavljanje.“ South London Chronicle dodao je: „Teško bi se moglo naći zahtjevnije raskrižje, a ako se očekivanja izumitelja pokažu točnima, slične konstrukcije će se sigurno ubrzo pojaviti u mnogim dijelovima Londona.“

Winter ističe da je čovjek koji je doveo semafor u London bio izvan sebe od sreće. „Knight, ushićen svojim prividnim trijumfom, ubrzo je predviđao da će se njegov signal uskoro naći na dnu Fleet Streeta i na drugim ključnim raskrižjima.“

No, njegov entuzijazam bio je preuranjen. U siječnju je došlo do puknuća plinske cijevi ispod pločnika, što je omogućilo nakupljanje plina unutar šupljeg stupa semafora. Eksplozija je ozbiljno ozlijedila policajca koji je upravljao signalom (prema nekim izvješćima, poginuo je). Nedugo zatim, prometni signal je uklonjen i nikada nije ponovno postavljen, vjerojatno zbog političke neaktivnosti ili odlaska policijskog povjerenika u mirovinu, navodi Winter.

Londonski promet ostao je u kaosu još desetljećima. U radu iz 1871. o poboljšanju prometa navodilo se da, čak i kad bi se uspostavila pravila, nitko ih ne bi poštovao. Tek više od pola stoljeća kasnije prometni signali vratili su se na londonske ulice. S rastom grada i dolaskom motornih vozila pojavila se nova, električna verzija semafora. Do 1925. godine policijski službenici ponovno su upravljali prometnim signalima, a već 1926. godine postavljen je prvi automatski semafor. No, koliko god bio funkcionalan i siguran, nikada nije imao onu dozu spektakularnosti koju je imao prvi londonski prometni signal.