Uznemirujuća otpornost znanstvenog rasizma

Knjiga "Superior: The Return of Race Science" istražuje kako su rasne predrasude i danas zastupljene u znanstvenim istraživanjima

Znanstvenici, uključujući one koji proučavaju rase, vole reći da su objektivni u svom istraživačkom radu, da su iznad politike. Ali vjerovati u znanstvenu neutralnost je naivno, jer rezultati znanstvenog istraživanja nedvojbeno pokazuju da su nastali kao proizvod pristranosti ljudi koji ih provode.

Američki sociolog W. E. B. Du Bois jednom je napisao: "Problem dvadesetog stoljeća problem je rasne diskriminacije." Njegove riječi dijelom je potkrijepila i znanost. Bilo je to stoljeće kada je znanstveno potpomognuta djelatnost eugenike - poboljšavajući genetsku kvalitetu bijelih europskih rasa uklanjanjem ljudi koje se smatralo inferiornima - stekla veliku popularnost, sa zagovornicima s obje strane Atlantika. Trebao se dogoditi Holokaust da svijet vidi posljedice takve stravične ideologije, diskreditirajući mnoge znanosti o rasama i tjerajući u sjenu najtvrđe pristaše eugenike.

Poslijeratna era donijela je nova, rasistička stajališta konzervativaca koji su ih zakamuflirali politički korektnijim govorom i programom. I kao što Angela Saini uvjerljivo tvrdi u svojoj gore spomenutoj knjizi, "problem rasne diskriminacije" preživio je do danas.

U svojoj knjizi, Saini, londonska novinarka koja se bavi znanstvenim temama, daje detaljna i jasna objašnjenja rasističkih koncepata hrabro iznoseći povijest znanosti o rasi, od arheologije i antropologije do biologije i genetike. Njezin rad uključivao je mukotrpno istraživanje stručnih radova, izvještaja i knjiga, te intervjuiranje brojnih znanstvenika iz različitih područja, ponekad postavljajući neugodna pitanja o njihovom radu.

"Ortodoksni znanstvenici, genetičari i medicinski istraživači i dalje se pozivaju na rasne teorije i koriste se tom terminologijom u svom radu, iako nam već 70 godina govore da rasa nema nikakvo biološko već samo sociološko značenje", kaže Saini.

Znanstvena istraživanja su se stoljećima borila pitanjem rasa, često nudeći neistinita ili pogrešna objašnjenja rasnih razlika. U Europi su rasprave o podrijetlu modernih ljudi započele u 19. stoljeću, a mnogi su vodeći znanstvenici tog vremena vjerovali da upravo Europljani predstavljaju najrazvijenije i najinteligentnije primjerke ljudi. Fosili su pružili osnovne podatke za znanost paleoantropologije koja je tad bila u začecima, a Europa je bila idealna regija za potvrdu onoga što su europski istraživači tražili. Fosili, zajedno sa spiljskom umjetnošću, uzorcima DNK i drugim dokazima koji su kasnije otkriveni širom svijeta, upućivali su nešto složeniju sliku čovjekovog podrijetla: Ostaci modernih ljudi otkrivani su širom Afrike, a utvrđeno je i da su u valovima migrirali na istok, a zatim i na sjever i zapad.

Umjesto [formiranja] različitih skupina rasa i [njihovih jasnih] granica [razlikovanja], neprekidno miješanje ljudske populacije dovelo je do nastanka rasa s prijelaznim oblicima, s tim da su neke [fizičke] osobine bile nešto češće zastupljene u nekim regijama od ostalih. Svjetlija boja kože se kod sjevernjaka pojavila znatno kasnije; neki su Britanci ostali šokirani kad su saznali da je Cheddarski čovjek, koji j živio prije 10.000 godina u južnozapadnoj Engleskoj, imao izrazito tamnu kožu.

Pedesetih godina prošlog stoljeća genetičari su potvrdili ono što su neki arheolozi već prije pretpostavljali: "Pokazalo se da su razlike zmeđu rasa, pa čak i unutar njih toliko velike, da su [tradicionalne] podjele imale sve manje smisla", kaže Saini. Zaključak je bio da ne postoje "čiste" rase koje bi se jasno razlikovale od drugih. Unatoč tim dokazima, oni eugeničari koji su i dalje podržavali rasne teorije su na sve moguće načine nastojali spriječiti da se njihova navodno nadmoćna rasa miješa s ostalima ili da druge etničke skupune prevladaju.

Iako se danas malo tko bavi proučavanjem ili promicanjem eugenike, neki su znanstvenici unutar ubrzano razvijajuće genetike nastavili podržavati slične ideje i nakon Drugog svjetskog rata. No, kako primjećuje Saini, jednostavno su promijenili rječnik—umjesto da govore o „rasama“ i „rasnim razlikama“, koristili su izraze poput „populacija“ i „ljudske varijacije“, ali su istraživanja ostala temeljena na istim premisama.Genetičar James Watson, jedan od znanstvenika zaslužnih za otkriće dvostruke zavojnice DNK, više je puta bio oštro kritiziran zbog rasističkih izjava. Između ostalog, tvrdio je da rezultati testova inteligencije imaju rasnu komponentu te iznosio uvredljive tvrdnje o Indijcima kao narodu koji je prirodno pokoran, a Kinezi genetski skloniji konformizmu.

I nekolicina istraživača sa sličnim uvjerenjima, uključujući bivšeg nacističkog znanstvenika Otmara von Verschuera i britanskog eugeničara Rogera Pearsona, nailazila je na teškoće pri objavljivanju svojih radova u uglednim znanstvenim časopisima, tako da su 1961. godine osnovali vlastiti časopis - Mankind Quarterly. Mankind Quarterly postao je utočište za tzv. rasnu znanost, omogućujući objavljivanje istraživanja upitne znanstvene vrijednosti pod krinkom objektivnosti. S druge strane, Intelligence, ugledniji časopis o psihologiji koji izdaje izdavačka kuća Elsevier, također je povremeno objavljivao radove koji su sadržavali pseudoznanstvene zaključke o razlikama u inteligenciji među rasama. Sve donedavno, u uredničkom odboru tog časopisa sjedili su zagovornici eugenike Gerhard Heisenberg i Richard Lynn. No, kada je Saini završavala svoju knjigu i intervjuirala glavnog urednika časopisa krajem prošle godine, primijetila je da su njih dvojica više nisu bili članovi uredničkog tima.

„Ekstremne tvrdnje stvaraju izazov za prave znanstvenike, jer nije moguće pročitati i pobiti svaku pseudoznanstvenu studiju,“ kaže Aaron Panofsky, sociolog znanosti sa UCLA-e i autor knjige Misbehaving Science: Controversy and the Development of Behavior Genetics. Znanstvenici ne žele tim radovima dati više pažnje nego što zaslužuju, ali ih ni potpuno ignorirati, jer bi to moglo pridonijeti širenju teorija zavjere.

Iako je Mankind Quarterly "opstao" sve ulaska u 21. stoljeće, "najveći zagovornici znanstvenog rasizma danas su stariji bijelci i u akademskoj zajednici više nemaju istomišljenike," kaže Panofsky. Ipak, među mlađim bijelim rasistima još uvijek postoje oni koji promoviraju te ideje, poput sudionika Unite the Right skupa 2017. u Charlottesvilleu — događaja koji je čak i ugledni znanstveni časopis Nature osudio.

Čak i znanstvenici s područja epidemiologije, unatoč dobrim namjerama, i dalje koriste rasu kao pojednostavljeni indikator kompleksnih društvenih i ekoloških utjecaja. Saini kao primjer navodi studiju iz 2017. godine koja je, zbog statističkih pogrešaka, tvrdila da crnci, radi bioloških razlika imaju više problema s dišnim putevima nego bijelci, odnosno, veću šansu da obole od astme. Iako crnci u Americi doista češće obolijevaju od astme, to se velikim dijelom može objasniti povećanom izloženošću zagađenju iz prometa i industrije te nejednakim pristupom kvalitetnoj medicinskoj skrbi. Sociolozi već desetljećima dokumentiraju ove različite oblike nejednakosti i strukturnog rasizma, ali ih je ova studija zanemarila, svodeći problem na rasnu varijablu koja može lako dovesti do pogrešnih zaključaka.

Kao još jedan primjer, Saini opisuje neslavni Human Genome Diversity Project iz 1990-ih, koji je analizirao genetske varijacije malih, izoliranih populacija, uključujući Baskijce u Europi, Kurde u istočnoj Turskoj i autohtona plemena Amerike. Aktivisti za ljudska prava koji su potjecali od tih naroda, radi nesretne povijesti opravdano osjetljivi na mogućnost iskorištavanja, pružili su otpor ovom projektu, što "naivni" znanstvenici nisu očekivali.

Grupiranje ljudi prema rasi — čak i kada se ne koristi sama riječ „rasa“, može dovesti do opasnih i pogrešnih zaključaka za one koji traže biološke razlike među skupinama. No, Saini ne vjeruje da možemo jednostavno ignorirati rasu i ponašati se kao da znanstvena istraživanja mogu biti "slijepa na boju kože". Znanstvenici koji to pokušavaju često ponavljaju istu grešku kao i sporna studija o astmi — zanemaruju šire društvene nejednakosti koje snažno oblikuju rezultate istraživanja. Autorica također istražuje mogućnost afirmativnih politika, naknade štete i pravo na zdrav život, sve s ciljem ublažavanja strukturalnog, povijesnog i znanstvenog rasizma.

Mnogi genetičari, uključujući Saini, slažu se da rasa, kao društveni konstrukt, ne bi trebala imati ulogu u genetičkim istraživanjima. Znanstvenici iz drugih područja mogu proučavati rasu, piše Saini, ali s tom slobodom dolazi i odgovornost za precizno tumačenje podataka. Ako koriste rasne kategorije, istraživači moraju razumjeti njihovo značenje, jasno ih definirati i biti svjesni njihove težine, naglašava autorica.

I mi, obični ljudi moramo biti svjesni rasnih stereotipa, kako bismo ih prepoznali i izbjegli. "Zato nas toliko fasciniraju DNK testovi porijekla, kao da bi nam mogli otkriti nešto važno o našem identitetu. Ali to je iluzija. Ne mogu," završava Saini.