Društveni samotnjak

Na srednjovjekovne pustinjake se gledalo kao na neku vrstu osobnih savjetnika tog vremena

Mali austrijski grad Saalfelden objavljuje natječaj za posao, ali oglas se ne odnosi na radno mjesto gradskog službenika ili čistača ulica. Traži se pustinjak. 350 godina stari samostan izgrađen na litici iznad grada je jedan od posljednjih koji se još uvijek koristi u Europi. Nema struje ni tekuće vode. Možda iznenađuje činjenica da jedan srednjoeuropski grad u 21. stoljeću traži nekoga za takvu funkciju, ali to je vrlo moderan pustinjak. U opisu posla se traži da kandidati imaju "meke vještine": ugodan i karakteran, mora biti spreman nositi se s posjetiteljima koji "dođu do pustinjaka da mu kažu što ih pokreće a što sputava". Međutim, ovo nije nužno lud pokušaj modernizacije drevne uloge samotnjaka. Samotnjak iz Saalfeldena možda ima više zajedničkog sa svojim srednjovjekovnim prethodnicima nego što se to prvi pogled čini. Kvalifikacije osoba koje su prekinule sve veze s društvom povijesno su se malo razlikovale, a njihova savjetodavna uloga cijenjena je stoljećima.

Pustinjaci, anahoriti i anahoritkinje [vrsta religioznih pustinjaka] (muškarci ili žene koji su živjeli zatvoreni u maloj isposničkoj ćeliji u crkvi) bili su sveci koji nisu bili toliko povezani s crkvenim vlastima i imali su veću slobodu od onih koji su živjeli u formalnim vjerskim zajednicama. Pustinjaci su se mogli seliti s jednog mjesta na drugo i često su dobivali poslove nadglednika mostova, gradskih vrata i luka, no pravilo Svetog Benedikta je uvijek vrijedilo: morali su se izolirati od vanjskog svijeta i "osamljena borba u pustinji". Pravila su zabranjivala bilo kakav socijalni kontakt. Aelred, opat iz Rievaulxa, napisao je u svom pismu savjet isposnici oko 1160. g., De Institutione Inclusarum, da bi trebala živjeti "kao da je mrtva za ovaj svijet ... pokopana u špilji s Kristom", u skladu s činjenicom da se posljednja pomast često izvodila na obredu zatvaranja. Iako bi ćelije anahoritkinja obično imale dva mala prozora, jedan koji je gledao na crkvu i drugi na ulicu, pravila iz ranog 13. stoljeća, Ancrene Wisse, [pravila nepoznatog autora o religijskom načinu života isposnica] savjetovao je "koristite prozore što manje možete", a 200 godina kasnije Speculum Inclusorum ("Ogledalo za pustinjake") upozorio je na opasnosti nekontroliranog razgovora s posjetiteljima. Međutim, postojao je znatan jaz između teorije i prakse.

Iako se stupanj društvene izolacije srednjovjekovnih pustinjaka razlikovao, postoje dokazi koji ukazuju na to da su često igrali ulogu savjetnika svoga vremena – unatoč tome što su religijski autoriteti ponekad imali drukčije mišljenje. Mnogi od tih pustinjaka zapravo su živjeli u središtima živopisnih srednjovjekovnih gradova, što nam pruža naznaku da su ispunjavali važnu društvenu ulogu koju službeni izvori tek ovlaš spominju. Michelle M. Sauer, znanstvenica specijalizirana za srednjovjekovnu pobožnu književnost, naglašava: "Pustinjak je, barem u teoriji, bio potpuno izoliran u svojoj ćeliji ... no stvarnost ovog načina života bila je sasvim drukčija" te da su "pustinjakinje bile tražene od pobožnih ljudi i cijenjene od zajednica, postajući simbol svetosti i zaštite." Nitko ne utjelovljuje ovu ulogu bolje od Julijane iz Norwicha, koja je od oko 1390. bila pustinjakinja crkve svetog Julijana Gostoljubivog i autorica prve knjige na engleskom jeziku koju je napisala žena: The Shewings ili Otkrivenja božanske ljubavi.

Julijana iz Norwicha živjela je usred užurbanog trgovačkog života u jednom od ključnih gradova kasnosrednjovjekovne Engleske. Bila je povezana s crkvom posvećenom zaštitniku brodara i putnika, blizu rijeke Wensum, u neposrednoj blizini dokova s kojih su vuna i tkanine putovali prema kontinentalnoj Europi, dok su umjetnička djela i religiozni trendovi pristizali iz Niskih Zemalja. Povjesničari vjeruju da je ovo okruženje oblikovalo slike u njezinim viđenjima: Kristovo tijelo na križu opisala je kao da "visi u zraku, poput tkanine koja se suši," baš kao što su lokalni tkalci sušili tkanine u dvorištu crkve nakon pranja u rijeci. Krv koja je tekla ispod trnove krune usporedila je s "ljuskama haringe koje se šire po čelu," nalik ribama koje su se iskrcavale na obližnjim dokovima. Ćelije poput njezine često su se nalazile na prometnim mjestima, a mnogi stanovnici Norwicha dolazili su po savjet ovih pristupačnih "pustinjaka." Analiza oporuka iz razdoblja između 1370. i 1532. pokazuje da je svaki peti oporučitelj ostavio darove lokalnim pustinjakima, čiji je broj u Julijanino vrijeme dosezao vrhunac od deset. Ovi samotnjaci bili su posebno važni marginaliziranim skupinama, osobito ženama.

Margery Kempe, autorica prve autobiografije na engleskom jeziku, napustila je oko 1414. svoj rodni King’s Lynn i krenula prema Norwichu kako bi potražila savjet od Julijane. Očajnički je trebala odgovor na pitanje jesu li njezina mistična iskustva možda demonskog podrijetla. Posjet je uslijedio nakon godina ponižavanja i odbacivanja od strane susjeda, svećenika i svetih ljudi. Margery, koja je bila poznata po gotovo neprekidnom plakanju i oštrom kritiziranju moralnih slabosti drugih, nije stekla mnogo prijatelja.Julijana, za koju Margery u svojoj knjizi kaže da je "znala dati dobar savjet", bila je puna utjehe. Rekla joj je:

“Sveto pismo kaže da je duša pravednog čovjeka Božje prebivalište, i zato vjerujem, sestro, da si i ti takva” te “ne boj se riječi svijeta, jer što više osude, sramote i ukora doživiš ovdje, to je veća tvoja zasluga u Božjim očima.” Ove su riječi morale donijeti veliko olakšanje Margery, koja je bila optužena za herezu u doba kada su Lollardi spaljivani u Engleskoj. Iako je kasnije zapisala da ju je pustinjakinja u Yorku odbila primiti zbog glasina o njezinoj reputaciji, Margery dodaje kako je njezin ispovjednik, dominikanski pustinjak iz King’s Lynna, vjerovao u autentičnost njezinih viđenja. Taj je pustinjak pružio savjete koji nisu imali nikakve uvjete – savjete kakve i danas ljudi traže od pustinjaka poput onog iz Saalfeldena.

Iako je bivši pustinjak iz Saalfeldena, bivši psihoterapeut, rekao da su neki posjetitelji bili razočarani jer nije imao bradu ili kukuljicu, njegovi srednjovjekovni prethodnici ispunjavali su potrebu koja i dalje postoji. Moderna psihoterapija temelji se na načelu psihologa Carla Rogersa o "bezuvjetnom pozitivnom prihvaćanju" – potpunoj podršci i prihvaćanju klijenta. Čini se da je Julijana iz Norwicha primijenila upravo taj princip u svom susretu s Margery Kempe, koji je nalikovao današnjoj terapiji razgovorom. Potreba za pustinjacima u današnjem svijetu pokazuje da i dalje tražimo ljude koji nam mogu pružiti nepristrano vodstvo. Oni koji su izvan naših vlastitih iskustava često mogu najbolje osvijetliti naša životna iskustva.