Zašto Picassove slike propadaju brže od drugih koje su nastale u isto vrijeme?

Studija je pokazala kako su kombinacija određene vrste platna, životinjskog ljepila, više slojeva boje i kemikalija prouzrokovali stvaranje pukotina na nekim slikama

Inovativanom španjolskom slikaru i suosnivaču kubizma Pablu Picassu, nije bilo strano eksperimentiranje s nekonvencionalnim materijalima. U godinama nakon njegove smrti, 1973., konzervatori su otkrili da je umjetnik koristio boju za zidove da postigne efekt sjaja, stavljao piljevinu u boje, i često iznova koristio stara platna kako bi uštedio novac na materijalu.

Kako su metode proučavanja kemijskog sastava i mikroskopske strukture slika napredovale, znanstvenici i dalje otkrivaju tajne o materijalima koje je Picasso koristio za izradu svojih kultnih djela. Kako je nedavno izvijestio James Imam za Art Newspaper, istraživači predvođeni Laurom Fuster-López, stručnjakinjom za zaštitu slikarskih djela pri Politehničkom sveučilištu u Valenciji, Španjolska, objavili su trogodišnje istraživanje o četiri slične Picassove slike iz 1917., kako bi utvrdili zašto neke propadaju brže od ostalih. Međunarodni istraživački tim je detaljno objavio svoja otkrića u časopisu SN Applied Sciences krajem prošle godine.

Krajem Prvog svjetskog rata, od lipnja do studenog 1917. g., Picasso je živio u Barceloni i često slikao u ateljeu svog prijatelja Rafaela Martineza Padille. Kako navode autori u svom radu, u nedostatku vlastitog slikarskog ateljea, umjetnik je bio prisiljen koristiti nova platna od pamuka i drugačije kistove (umjesto ponovne upotrebe starih, kao što mu je bila navika), kao i upotrebljavati životinjsko ljepilo, uljne boje na bazi lanenog sjemena i suncokretovog ulja, i terpentin (otapalo).

Boravak u Barceloni je za Picassa bio središnji događaj njegove karijere.

"Daleko od represivnog Pariza, grada uzdrmanog ratom, i od kubističkog kruga, Picasso je mogao slobodno raditi, tražeći nove oblike izražavanja", navodi Picassov muzej u Barceloni.

Tijekom svog boravka u Španjolskoj, Picasso se povezao s "Ballet Russes" [trupa "Ruski balet"], putujućom plesnom grupom koju je vodio ruski likovni kritičar Sergej Djagiljev. Prema pisanju Karen Chernick za Artsy 2018., Picasso je pomogao je Djagiljevu u koreografiji šest baleta, pritom naslikavši najmanje četiri slike koje su bile nadahnute plesačima: Hombre Sentado (Seated Man - Čovjek koji sjedi); Woman on an Armchair (Žena u naslonjaču); Man With Fruit Bowl (Čovjek sa zdjelom za voće); i apstraktni portret španjolske pjevačice i glumice Blanquite Suárez.

Prema izjavi venecijanskog sveučilišta Ca’Foscari, Picasso je umjetnička djela pohranio u svojoj obiteljskoj kući po povratku u Pariz. Djela su 1970 g. donirana Picassovom muzeju, gdje se nalaze i danas.

Iako je nastalo u isto vrijeme i čuvano pod sličnim uvjetima kao ostala tri djela, Picassov Čovjek koji sjedi propadao je znatno brže — toliko da je slika, kako navodi studija, 2016. godine morala biti restaurirana.

„Slika ima izražene pukotine po cijeloj površini,“ rekla je Fuster-López za Art Newspaper. „Izgleda kao korito rijeke nakon što se voda povuče, s vidljivim pukotinama i naborima na površini.“

Iako je slika restaurirana, istraživači koji su radili na tome su „željeli dublje proniknuti“ u uzroke njezina propadanja, stoji u priopćenju. Četiri slike omogućile su relativno kontrolirano istraživanje u kojem su znanstvenici mogli identificirati specifične uzroke degradacije Čovjeka koji sjedi.

Tim je primijenio neinvazivne metode, uključujući rendgensku fluorescenciju, infracrveno snimanje i reflektografiju, kako bi otkrio da je Picasso za sliku koristio gušće tkano pamučno platno. Osim toga, na slojeve temeljnog premaza nanio je veliku količinu životinjskog ljepila. Visok udio tog ljepila mogao je u kombinaciji s čvrsto tkanim platnom povećati sklonost pucanju boje — posebno u uvjetima veće vlažnosti.

„Sklonost platna skupljanju pri visokoj vlažnosti ili znatna napetost koja se razvija u životinjskom ljepilu pri niskoj vlažnosti možda su pridonijeli pojavi pukotina,“ pišu autori u studiji.

Prema riječima znanstvenika, dijelovi slike s većim udjelom olovnog bijelila — poput blijedih tonova kože i sivih površina na Čovjeku koji sjedi — su možda bili bolje zaštićeni od pucanja. Razlog tome su metalni ioni u boji, koji su pomogli u stvaranju čvršćeg zaštitnog sloja na površini.

Kako navodi Francesca Izzo, suautorica s venecijanskog Sveučilišta Ca’ Foscari, ona i njezini kolege otkrili su da je „umjetnik u jednom slučaju vjerojatno eksperimentirao s polusintetičkom bojom koja 1917. još nije bila uobičajena.“

Kako izvještava Art Newspaper, ovo istraživanje među rijetkima je koje povezuje kemijsku analizu boje s proučavanjem mehaničkih oštećenja nastalih zbog međudjelovanja platna i drugih slojeva slike.

Jedno od mogućih područja za daljnja istraživanja su metalne soli — spojevi koji nastaju reakcijom masnih kiselina iz veziva u boji s olovnim i cinkovim pigmentima, kako je 2019. godine napisala Lily Strelich za Smithsonian. Te malene izbočine nastale reakcijom metalnih spojeva s vezivom, koje se neformalno nazivaju “umjetničke akne,” primijećene su na navedenoj Picassovoj slici te ranije, na radovima Rembrandta, Georgije O’Keeffe, Pieta Mondriana, Vincenta van Gogha i drugih poznatih slikara.

„Ti metalni spojevi mogu uzrokovati vidljiva oštećenja, narušavajući kako estetski dojam, tako i kemijsku i mehaničku stabilnost djela,“ stoji u priopćenju.