Izgubljeni "glas" Notre-dame-a

Katastrofalna vatra koja je zahvatila poznatu građevinu nije uništila samo zidove

Jedne kolovoške večeri prije sto godina, Marcel Dupré podigao je ruke s tipki Velikih orgulja Notre-Dame-a, na kraju zadnje tokate odsvirane za večernju misu. U trenutku kad je njegovoj očaravajućoj tokati došao kraj, zgrada je, dugi niz sekundi nastavila odzvanjati zvuk koji su goleme orgulje proizvele. 15 tokata koje su izvedene te večeri izmjenjivale su se s 15 liturgijskih pjevanja - pet psalama, stihovi himne Zdravo Zvijezdo mora [Ave Maris Stella] i Moja duša [Magnificat] - obred koji datira još prije početka izgradnje katedrale u 12. stoljeću. Ta tradicija poznatija kao Alternatim - misnog pjevanja uz orgulje, djelovalo je inspirirajuće, glazbom ili tekstom koji glazba postavlja - pojačavala je značenje same zgrade. Jedinstvena jeka Notre-Dame-a, koju mu pruža neizmjerna veličina i kamena konstrukcija, gotovo je potpuno utišana divljajućom vatrom koja ju je 15. travnja 2019. g. zahvatila, uništivši sav krov i dijelove stropa.

Poznati zakoni fizike se ne mogu promijeniti. Zvučni valovi putuju brzinom od 343 m u sekundi. Uzimajući u obzir veliku duljinu Notre-Dame-a (120 m), širinu (48 m) i visinu (69 m s tornjevima), može proći neko vrijeme dok zvučni valovi ne stignu s jednog kraja na drugi. Kad valovi udare u čvrsti kameni pod, zidove i strop, oni se odbiju i vrate. Na kraju, budući da pri svakom udaru dolazi do malog gubitka energije, zvuk padne ispod čujne razine, ali to smanjenje se odvija postepeno i traje sekundama. Do tada su zvučni valovi već prevalili 24 kilometra i, iako je zvuk stišan do nečujne razine, niže se frekvencije još uvijek mogu čuti, što dovodi do zvuka s puno basa. Sve to doprinosi jedinstvenom veličanstvenom i bogatom zvuku koji Notre-Dame proizvodi bez obzira na vrstu akustične aktivnosti koja se u njemu odvija. Kao što je primijetio engleski orguljaš Graham Steed: ‘Čovjek svira, ne samo na instrumentu, već i na samoj zgradi.’ Sve do prošlog mjeseca još smo mogli čuti kako je zgrada zvučala prije sto godina dok je svirala Dupréova glazba. Sada je akustika zgrada pogođena i njezina je jeka time duboko promijenjena.

Tijekom stoljeća, katedrala je doživjela određene promjene, no njezina glavna struktura ostala je gotovo nepromijenjena. Razdoblje nakon posvete crkve u ranim 1160-ima podudarilo se s nevjerojatnim procvatom zapadne glazbene umjetnosti. Stoljećima su liturgijske izvedbe bile ograničene na jednostavne melodije gregorijanskog pjevanja, koje su svećenici svakodnevno izvodili napamet. Ali krajem 12. stoljeća, Magister Leoninus – skladatelj, pjesnik i kanonik katedrale – stvorio je Magnus Liber Organi (Veliku knjigu organa), prvu značajnu zbirku višeglasne glazbe, koja je zahtijevala virtuozne soliste uz zbor. Generaciju kasnije, Magister Perotinus preradio je mnoge od tih skladbi u impresivna višeglasna djela za do četiri glasa. Sama veličina ovih rukopisa i sofisticirana glazbena praksa koju su predstavljali bili su u savršenom skladu s monumentalnom gotičkom građevinom u kojoj su prvi put izvedeni.

Kako je katedrala rasla, tako su se razvijali i zvukovi koji su ispunjavali njezine prostore. Ipak, srednjovjekovni izvori gotovo ne spominju akustiku. Razlog tome leži u tadašnjem mentalitetu, važnosti vjerskog rituala i specifičnosti slušnog iskustva u srednjem vijeku. Prije izuma snimanja krajem 19. stoljeća, glazba je bila prolazno iskustvo – dostupna samo onima koji su je stvarali ili onima koji su je slušali uživo. Svjetovna glazba bila je dio kućnog života ili se izvodila na otvorenom, gdje akustika nije značajno utjecala na slušno iskustvo. Međutim, u crkvi je akustički ambijent odmah davao zvuku osjećaj udaljenosti, čineći ga jedinstvenim. Samo veličina Notre-Damea, čak i u 1177. kada je završen samo kor, imala je duboke posljedice za pjevače i slušatelje.

Tijekom godine, mnogi monaški obredi odvijali su se iza zatvorenih vrata, namijenjeni isključivo tihoj kontemplaciji monaške zajednice. No, na velike blagdane, vrata su se otvarala i gomile građana Pariza ulazile su unutra. Gledali bi šarene procesije koje bi se zaustavljale kako bi se izvodila polifonija – nova glazba posvećenih solista. Ipak, velik dio glazbe bio je nevidljiv njihovim očima, dok je zvuk lebdeći odjekivao kroz golemi, tajanstveni prostor. Taj odjek, sam po sebi, sigurno je izazivao osjećaj strahopoštovanja i divljenja, dirnuvši slušatelje i učvrstivši autoritet same crkve.

Sve do 16. stoljeća, zbor u današnjem smislu nije postojao. Glazba je bila strogo povezana s ritualom, pod budnim okom višeg svećenstva, i svaki njezin detalj bio je dio liturgije. Svi su sudjelovali u pjevanju gregorijanskih napjeva, bez obzira na kvalitetu svojih glasova, dok su posebni solisti, koji su izvodili novu, kompleksnu polifoniju, birani isključivo prema svojem položaju u crkvenoj hijerarhiji. Tek stoljećima kasnije, pjevači su morali prolaziti audicije. Iako je pjevanje u ogromnim prostorima katedrale sigurno zvučalo impresivno, može se zamisliti da su ti zvukovi bili više namijenjeni Bogu nego današnjim slušateljima.

Godine 1919. Dupréova genijalna improvizacija duboko je dirnula jednog posjetitelja. Charles Johnson, direktor Rolls-Roycea, prišao mu je odmah nakon izvedbe i ponudio mu financiranje transkripcije njegovih djela za objavu, kao i organizaciju nastupa u londonskom Albert Hallu. Te partiture postoje i danas, no zgrada u kojoj ih je Dupré izveo (ili, kako je Steed rekao, zgrada koja je bila njegov su-instrument) više ne može odražavati tu glazbu, niti napjeve iz povijesti koji su s tom glazbom bili isprepleteni.