Ljudi su se toliko bojali da će biti živi pokopani da su izmišljeni specijalni sigurnosni lijesovi

Stoljećima su izumitelji patentirali razne naprave kako bi spriječili da se takva noćna mora ne dogodi

Povijest je pokazala da tafofobija ili strah da ćemo biti živi pokopani ima određeno utemeljenje, ali beznačajno malo.

Već od 14. stoljeća postoje svjedočanstva da su neki ljudi bili živi pokopani. Iako vjerojatno preuveličano, kada su otvorili grobnicu srednjovjekovnog filozofa Johna Dunsa Scotusa, tijelo je navodno pronađeno izvan njegova lijesa, krvavih prstiju što sugerira da se pokušavao osloboditi.

U 17. stoljeću u Engleskoj je dokumentiran slučaj žene po imenu Alice Blunden koja je navodno živa pokopana. Kako ide priča, onesvijestila se nakon što je popila veliku količinu čaja od maka da ju je liječnik proglasio mrtvom držeći joj ogledalo pred ustima (čaj od osušenih sjemenki maka sadržava morfij i kodein, koji su sedativi.) Njezin pokop je brzo organiziran, ali dva dana nakon što je pokopana, djeca koja su se igrala u blizini njezina groba začula su zvukove. Njihov nastavnik je otišao provjeriti grobno mjesto. Otkrio je da je Blunden još uvijek živa, ali trebao joj je još jedan dan da je se ekshumira. Bila je na samrti, tako da su je ponovno pokopali i postavili stražara ispred njenog groba. Sljedećeg jutra pronađena je mrtva, ali tek nakon što se još jednom pokušala osloboditi.

Ni suvremena medicina nije potpuno odbacila priče o ljudima koji su bili živi pokopani.

Kada se Fagilyu Mukhametzyanov iz Kazana u Rusiji 2011. srušila nakon srčanog udara, ubrzo je proglašena mrtvom. Nekoliko dana kasnije, dok je ležala u svom lijesu na vlastitom sprovodu, probudila se. Kada je vidjela ožalošćene kako plaču i mole za nju, brzo je shvatila što se događa, počela je vikati i hitno je poslana u bolnicu. Živjela je još dodatnih 12 minuta na intenzivnoj njezi prije nego što je još jednom umrla, ovaj put zauvijek. Uzrok smrti? Zastoj srca.

Walter Williams iz Mississippija proglašen je mrtvim 26. veljače 2014. Kako je o tome izvijestio CNN, smrtovnica je objavljena, a njegovo je tijelo stavljeno u mrtvačku vreću i odvezeno u mrtvačnicu. Kad su njegovo tijelo donijeli u sobu za balzamiranje, noge su mu se počele micati. Tada je mrtvozornik primijetio i da jedba čujno diše. Williams je bio živ. Bio je to, kako se ispostavilo, kratkotrajan povratak. Nešto više od dva tjedna kasnije je preminuo, ovaj put zauvijek.

Američki pisac horor priča Edgar Allen Poe je u fobijama nalazio inspiraciju za svoje priče, a strah od biti živ pokopan nije bio iznimka. U kratkoj priči "Prijevremeni ukop", objavljenoj 1844. godine, pripovjedač opisuje svoju borbu s bolešću poznatom pod nazivom "katalepsija", zdravstveno stanje koje se manifestira kao mrtvačka ukočenost. Priča se fokusira na njegov strah da će biti živ pokopan i na preventivne mjere koje on poduzima kako bi to spriječio. Moli prijatelje da prije provjere je li uistinu mrtav, te gradi grobnicu s opremom koja će mu omogućiti da pozove pomoć u slučaju da ga pokopaju živog.

Poe opisuje kako je pripovjedač preuredio grobnicu: "Bio je dovoljan i najmanji pritisak na dugačku polugu koja se pružala dalje u grobnicu da se željezna vrata mauzoleja otvore. Postojali su otvori za ulazak zraka i svjetlosti te su dodane posude sa zalihama hrane i vode u neposrednoj blizini lijesa. Lijes je bio lijepo podstavljen i imao je poklopac koji je funkcionirao slično kao trezorska vrata, s dodatkom opruga tako podešenih da bi i najmanji pokret tijelom bio dovoljan da se poklopac otvori. Uz sve to, na krovu grobnice bilo je ovješeno veliko zvono, čiji je konop bio tako dizajniran da se pružao kroz rupu u lijesu i bio pričvršćen za ruku pokojnika.

Iako je pripovjedač poduzeo sve mjere predostrožnosti, njegov najveći strah se ipak realizirao.

Mjere predostrožnosti za prividno mrtve

Nije jasno je li Poe nadahnuo te inovacije ili je jednostavno pogodio pravi trenutak, ali je taj strah doveo do jednog od najčudnijih izuma - alarma za lijes. U 19. stoljeću je došlo do prave poplave raznih izuma koji su trebali omogućiti pokojniku dovod zraka, da pozove pomoć ili da se izvuče iz groba.

Patent br. 81.437 od 25. kolovoza 1868. godine, dodijeljen Franzu Vesteru za "nadograđeni lijes". Grobnica je opremljena brojnim poboljšanjima, uključujući otvor za zrak (F), ljestve (H) i zvono (I), tako da je osoba mogla sigizaći. "Ako je osoba bila preslaba da se uspne ljestvama, pomoću zvona može pozvati pomoć, i tako se spasiti od toga da bude živa zakopana", objašnjava patent.

Patent br. 268,693 dodijeljen 5. prosinca 1882. Johnu Krichbaumu za "Uređaj za indikaciju života kod prividno mrtvih". Uređaj ima sposobnost detektiranja pokreta kod prividno mrtvih, te otvor za unos svježeg zraka u lijes. Opis navodi da će "osoba koja bude pokopana moći pokretom ruku okrenuti spojne cijevi (B) u obliku slova T koja će biti postavljena u blizini ruku." Označena ljestvica na bočnoj strani vrha (E) označava kretanje T-a, a zrak ulazi kroz cijev. Uređaj se može ukloniti jednom kad se utvrdi da je osoba doista preminula.

Patent br. 329,495 dodijeljen 3. studenoga 1885. Charlesu Sieleru i Fredrericku Borntraegeru za "Pogrebni lijes". Ovaj izum poboljšava ranije uređaje osmišljene za sprječavanje pokapanja živih. Glavna inovacija je ventilator na navijanje (slika 6), koji se aktivira pokretima tijela i uvlači svježi zrak u lijes, za razliku od običnih zračnih cijevi. Uređaj također ima alarm na baterije (M), koji se aktivira dodirom tijela: “Kada se ruka pomakne, žica dolazi u kontakt s tijelom i zatvara krug između alarma i zemlje, uzrokujući da alarm zazvoni.” Dodatno, opružna šipka (I) podiže signal, poput perja, kako bi privukla pozornost. Postoji i cijev (E) iznad lica pokopanog tijela, kroz koju se može spustiti lampa, omogućujući promatraču da pogleda lice tijela u lijesu.

Izumi koji donose utjehu onima koji tuguju

Napretkom medicine razvijeni su sofisticirani načini za utvrđivanje života i smrti. Današnja tehnologija omogućuje liječnicima da prate rad srca, moždane valove i disanje. Iako su davni dani alarma za lijesove daleko iza nas, moderno doba donijelo je nove, neobične izume koji omogućuju povezanost s preminulima.

Patent br. 7,765,656 dodijeljen 3. kolovoza 2010. godine Jeffu Dannenbergu za "Uređaj i metodu za stvaranje audiokomunikacija nakon ukopa u kovčegu". U ovom slučaju, lijes ima sustav audio poruka (20) koji sadrži audio i glazbene datoteke koje se automatski reproduciraju u skladu s programiranim rasporedom, omogućujući tako živima komunikaciju s pokojnikom. Sustav također omogućava bežično ažuriranje snimljenih datoteka, pružajući "preživjelim članovima obitelji mogućnost ažuriranja, revizije i uređivanja pohranjenih audio datoteka i programiranja nakon pokopa."

Patent br. 9,226,059 dodijeljen 29. prosinca 2015. Johnu Knightu za „Vaša glazba za vječnost“. Ovaj inovativni sustav nudi mogućnost glazbenog i emocionalnog povezivanja s preminulim. Digitalni glazbeni uređaj na solarno napajanje omogućuje da i pokojnik i živi osjete utjehu putem glazbe ili snimljenih poruka. Zvučnik se nalazi unutar lijesa, dok je na nadgrobnom spomeniku ugrađen priključak za slušalice, čime posjetitelji mogu čuti iste poruke koje se reproduciraju pokojniku.

Patent br. 5,353,609 dodijeljen 11. listopada 1994. Ruby Hallu za „Uređaj za zaštitu nakita u lijesu“. PPljačka grobnica prepoznata je kao problem još u ranom dinastičkom razdoblju (oko 3150. – 2613. pr. Kr.), a živi su poduzimali mjere kako bi zaštitili mrtve i njihove dragocjenosti još od vremena egipatskih faraona. Mnogi od tih grobova bili su opremljeni odvraćajućim i sigurnosnim mjerama. Ovaj izum, patentiran 1994. godine, podiže zaštitu dragocjenosti na novu razinu. Aparat pričvršćuje nakit koji nosi preminula osoba na alarmni sustav, dok ga istovremeno osigurava uz lijes. Tako, čak i nakon "dok nas smrt ne rastavi," supružnici mogu zauvijek nositi svoje vjenčano prstenje.