Epidemija crne smrti se pojavila stoljeće ranije nego što se mislilo?

Znanstvenica Monica Green kombinirala je znanost o nasljeđivanju s istraživanjima starih tekstova kako bi došla do nove hipoteze o pošasti

Predavajući povijest Europe već više od 20 godina, govorim istu stvar studentima studentima: U jednom trenutku tijekom 14. stoljeća, u zapadnoj Kini, bakterija Yersinia pestis nekako je prešla sa štakora na čovjeka i postala jako zarazna i smrtonosna. Ta je bakterija uzrokovala Crnu smrt, pandemiju kuge koja je iz Azije u samo nekoliko desetljeća prešla u Europu, usmrtivši gotovo polovicu ljudske populacije gdje god se pojavila. Iako se pandemija kuge definitivno dogodila, priča o tome gdje i kada se pojavila je očito bila nepotpuna.

U prosincu 2021. godine, povjesničarka Monica Green je u American Historical Review [Američki povijesni pregled - tromjesečni akademski povijesni časopis i službena je publikacija Američkog povijesnog udruženja] objavila značajan članak pod nazivom "Četiri crne smrti", koji ispravlja naše shvaćanje o ovoj brutalnoj i neuhvatljivoj pandemiji. U članku, ona identificira tzv. "veliki prasak" koji je stvorio četiri različita genetska soja koja su se odvojeno proširila svijetom, te pronalazi konkretne dokaze da se kuga već tijekom 1200-ih proširila iz Kine u središnju Aziju. Ovo otkriće je "poguralo" nastanak Crne smrti unatrag više od stotinu godina, što znači da prvi val pandemije nije trajao samo nekoliko desetljeća ispunjenih strahom i užasom, već više od stotinu godina dok nije dosegao kritičnu točku.

Kako se svijet trenutno [opet] bori s pandemijom, važnost razumijevanja interakcije čovjeka i prirode (koja je uvijek bila neminovna) postaje ključno pitanje. Green kaže da bolesti poput kuge i vjerojatno SARS-CoV-2 (prije nego što je krajem 2019. prešao na ljude uzrokujući Covid-19) nisu bolesti od kojih obolijevaju ljudi, jer ljudi nisu prirodni domaćini za reprodukciju tog organizma (za razliku od malarije ili tuberkuloze). To su zoonotske ili bolesti životinja, ali ljudi [se mogu zaraziti] i dalje prenositi bakteriju s jednog mjesta na drugo, pretvarajući endemsku bolest životinja u smrtonosnu bolest ljudi.

Crna smrt, kako kaže Monica Green, "je tek jedna od stvari koju ljudi uče o Srednjem vijeku." Za znanstvenike, ta pojava iz 14. stoljeća je predstavljala pravu nepoznanicu. Kad je Green započinjala svoju karijeru u 1980-ima, nije imala pojma ni "kada se to dogodilo, kako se dogodilo [ili] odakle je došlo!" Danas znamo puno više.

"O pojavi Crne smrti i drugih pandemija iz predmodernog doba smo svi učili u školi ali ih nismo shvaćali ozbiljno. Te teme šira javnost nije smatrala posebno relevantnima.", kaže Lisa Fagin Davis, izvršna direktorica Medieval Academy of America [Srednjovjekovna američka akademija - organizacija koja promiče područje srednjovjekovnih studija]. Ali sada, "s početkom pandemije Covid-19, odjednom su srednjovjekovne pošasti počele ticati nas svih."

Projekt koji je započeo s Greeninim člankom rastegnuo se kroz više niz godina. Prvi korak je bila paleogenetska analiza poznatih žrtava kuge, uključujući i rezultate studije iz 2011. godine. Paleogenetika se bavi proučavanjem očuvanog organskog materijala davno mrtvih organizama - zapravo bilo kojeg dijela tijela ili mikrobioma, sve do DNK. To znači da ako možete pronaći leš, ili po mogućnosti puno leševa za koje ste sigurni da su umrli od Crne smrti, tada možete i putem DNK analize utvrditi soj virusa s kojim su bili zaraženi i usporediti ga s drugim modernim i predmodernim sojevima.

To metoda se isplatila na brojne načine. Prvo, mapiranjem gena, otklonjena je sumnja u vezi uloge koju je Y. pestis imala u nastanku Crne smrti (bilo je raširenih, ali neutemeljenih nagađanja da su krive druge bolesti). Znanstvenici su mapirali gen bakterije i počeli prikupljati podatke koji su pokazali kako je bakterija evoluirala tijekom vremena. Green je bila u Londonu kada su objavljeni nalazi s londonskog groblja 2012. godine, na kojem su pokapani umrli od kuge, i koji su bez sumnje potvrdili da se radi baš o toj bakteriji i specifičnom soju kuge koja je pogodila London u lipnju 1348. godine. "Groblje na kojem su pokapani umrli od Crne smrti u Londonu posebno je jer je otvoreno samo za sahranu umrlih od Crne smrti, "rekla je Green," a kada je [val kuge] prošao, groblje je zatvoreno. Imamo dokaz!"

Green se istaknula svojim medicinskim traktatom poznatijim kao Trotula čime se etablirala kao najistaknutiji stručnjak za zdravstvenu zaštitu žena u srednjem vijeku. Njena pažljiva analiza srednjovjekovnih [medicinskih] napisa otkrila je da je autorica dijela teksta žena po imenu Trota [Trotula de Ruđiero, smatrana je najučenijom ženom liječnicom svoga vremena], koja je živjela u južnoj Italiji. Drugi su pak dijelovi otkrili pokušaje muških liječnika da preuzmu primat u brizi za zdravlje žena. Taj srednjovjekovni tekst je bio odlična priprema za metodološko istraživanje povijesti Crne smrti. Taj filološki pristup, proučavanja razvoja tekstova tijekom vremena, zahtijeva međusobno uspoređivanje različitih rukopisa, izgradnju baze tekstova ili genealogije tekstova od prvotnog ili izvornog rukopisa. To je upravo metoda koja je potrebna za proučavanje filogenetskog stabla mutirajućih bakterija kako bi se mogao pratiti razvoj bolesti.

Ipak, smještanje nastanka Crne smrti u Aziju u 13. stoljeću, zahtijevalo je više od genetskih podataka. Green je trebala neke smjernice i nadala se da će naći neke pisane dokaze o izbijanju zaraze. Oprezno dodaje da, kada neki događaj pokušavate smjestiti u povijesni kontekst [u ovom slučaju uzrok zaraze], "nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja." Njezin prvi korak je bio analiza slatkog malog glodavca iz mongolske stepe: svisca.

Mongoli su lovili svisce radi mesa i krzna (koje je bilo istovremeno i lagano i vodonepropusno) i tu su naviku [lova na glodavce] zadržali, kad su se ti uskoro osvajači Azije preselili u planine Tian Shan oko 1216. godine i pokorili narod zvan Qara Khitai (izbjeglice iz sjeverne Kine). Tamo su Mongoli naišli na svizce koji su nosili soj kuge koji će kasnije postati poznat kao Crna smrt. Tako nam ta teorija o bakterijskom "Velikom prasku" pruža ključne dokaze koji nam omogućuju da utvrdimo novo mjesto gdje je nastala Crna smrt. (Da bi učvrstila tu novu teoriju, Green je članku iz prosinca 2021. dodala 16 stranica samo o sviscima!)

Rezultati filogenetskih istraživanja su bili dovoljni Green za pretpostavku o porijeklu kuge iz 13. stoljeća, ali kad je riječ o mehanizmu širenja, mogla je samo nagađati - sve dok nije naišla na opis izbijanja zaraze na kraju mongolske opsade Bagdada 1258. Green naglašava da se u svom radu oslanjala na stručnjake za mnoge različite jezike, što nije iznenađujuće s obzirom da se [zaraza] širila od Kine do Gibraltara [na zapadu] i od sjevera Europe do subsaharske Afrike.

Nitko nije ekspert za sve jezike. Green je priču pojednostavila i izvukla iz okvira vrhunske znanosti, te je prepoznala značaj onoga što je pronašla u novom prijevodu Akhbār-i Moghūlāna ili Mongolskih vijesti. Ovaj je izvor 2009. prvi objavio iranski povjesničar Iraj Afshar, ali ga tek 2018. godine George Lane preveo na engleski jezik pod nazivom The Mongols in Iran. Srednjovjekovni iranski izvor je pomalo zbrkan, možda je poslužio kao bilješke za originalni tekst koji je izgubljen. Ipak, Green je shvatila da je ključni dokaz koji je tražila bio izvještaj o mongolskoj opsadi [Bagdada]. Kao što navodi u svom članku, Mongol News je opisao kugu tako strašnu da "narod Bagdada više nije mogao podnijeti abdest i pokop mrtvih, pa su tijela bila bačena u rijeku Tigris." Ali što je bilo posebno važno za istraživanje Green, Mongol News navodi prisutnost vagona za žito i tučenog prosa iz zemalja pod vlašću Qara Khitai.