Izluđuje li nas Internet? Što kažu nova istraživanja?
Prema američkom novinaru Nicholasu Carru, internet je čovjeka lišio "starog postupka linearnog mišljenja, mirnog, neometanog, sinkronog uma koji je ustupio mjesto novoj vrsti uma koji želi i treba srkati i izbacivati informacije u kratkim, isprekidanim, često i prepletenim naletima
Prije nego što je njegov video postao najviralniji u povijesti Interneta, Jason Russell jedva da je bio prisutan na mreži. Njegov račun na YouTube-u je bio mrtav, a stranice na Facebook-u i Twitter-u su bile pune slika djece i slike vrta. Internet nije stvoren "da bilježi našu popularnost", pomislio je, a kad se zbog vlastitih kompjutorskih navika počeo osjećati kao "genij, ovisnik ili megaloman", danima je bio offline, vjerujući, kako je komičar Andy Borowitz rekao u tvitu koji je Russell lajkao, "važno je isključiti računalo i prebaciti se u stvarni svijet."
Ali tijekom ožujka 2012., Russell se nije bio sposoban isključiti. Proslijedio je link na "Kony 2012", njegov vlastiti dokumentarac na internetu o afričkom vojskovođi Josephu Konyu. Ideja je bila iskoristiti društvene mreže kako bi se Konyja učinilo slavnim što bi bio prvi korak u sprečavanju njegovih zločina. I činilo se da je uspio: film je "srušio internet", prikupivši više od 70 milijuna pregleda u manje od tjedan dana. Ali nešto se dogodilo Russelu za to vrijeme. Isti digitalni alati koji su podržavali njegovu misiju, počeli su razdirati njegovu psihu, izlažući ga neprekidnim pohvalama i kritikama i završavajući njegovu vezu s novim medijem
Prva četiri dana spavao je samo dva sata, ažurirajući bizarne stvari na Twitteru. Poslao je link na "Upoznao sam morža", kratki animirani intervju s Johnom Lennonom, pozivajući pratitelje da "počnu trenirati svoj um". Poslao je sliku svoje tetovaže, TIMSHEL, biblijska poruka o čovjekovom izboru između dobra i zla. U jednom je trenutku učitao i komentirao fotografiju iz sms poruke svoje majke. U drugom trenutku je usporedio svoj život s psihološkim trilerom "Inception", filmom o "snu u snu".
Osmog dana tog čudnog "vortex-a iz 21. stoljeća, poslao je posljednji tweet - citat Martina Luthera Kinga mlađeg: "Ako ne možete letjeti, onda trčite, ako ne možete trčati, onda hodajte, ako ne možete hodati, onda puzite, ali što god radili, morate stalno ići prema naprijed" - i tada se vratio u stvarnost. Skinuo je svu odjeću i otišao do najprometnijeg raskršća u blizini svog doma u San Diegu, gdje je više puta s oba dlana udario u beton pritom bulazneći nešto o vragu. I to je također postalo viralni video.
Russellu je dijagnosticirana "reaktivna psihoza", oblik privremenog ludila. To nije imalo nikakve veze s drogom ili alkoholom, naglasila je njegova supruga Danica u blogu, nego sa strojem na koji je Russell bio spojen dok mu je um polako odlazio k vragu. "Iako prije nismo čuli za to", nastavila je Danica, "liječnici kažu da je to uobičajeno," kod osoba koje naglo pređu iz relativne anonimnosti i postanu svjetski poznate - meta za ismijavanje i govorkanja". Četiri mjeseca kasnije, Jason je izašao iz bolnice, ali još uvijek se oporavlja. Njegova supruga se već mjesec dana nije oglasila na Twitteru, a Jason je i dalje neaktivan na društvenim mrežama.
Rasprave o štetnim učincima Interneta na um stari su barem koliko i web linkovi. Ali čak i među web skepticima, mišljenje da bi nova tehnologija mogla utjecati na naše ponašanje - ili pridonijeti duševnom rastrojstvu - smatrala se glupom i naivnom, poput mahanja štapom prema električnom svjetlu ili razglabanja o štetnim učincima televizije na djecu. Umjesto toga, na Internet se gledalo samo kao na još jedan medij, kao pružatelja usluga internetskog sadržaja, a ne kao na vražju napravu. Činilo se da su ljudi sretniji i produktivniji i nije bilo dokaza za suprotno.
Dokazi se, neđutim, počinju gomilati. Objavljena su prva validna istraživanja, potvrđena od strane stručnjaka, a slika je mnogo tmurnija nego što su to predviđali web utopisti. Trenutna verzija Interneta - svjetlosno brza i sveprožimajuća - ne samo da nas čini glupljima i usamljenima, već i depresivnima i tjeskobnima, sklonima opsesivno-kompulzivnom ponašanju i poremećajima nedostatka pažnje, čak i potpuno psihotičnima. Naši promijenjeni umovi se ponašaju poput umova ljudi ovisnih o drogama, a do prije normalni ljudi dobivaju slom živaca koji se manifestira na potpuno drugačiji način.
U ljeto 1996., sedam mladih istraživača s MIT-a poništilo je granicu između stvarnog i digitalnog, istovremeno živeći u fizičkom i virtualnom svijetu. U džepovima su nosili tipkovnice, u ruksacima radio-odašiljače, a pred očima im je neprestano bio ekran. Nazvali su se "kiborzima" - neka vrsta nakaza. No kako ističe Sherry Turkle, psihologinja s MIT-a, "danas smo svi kiborzi". Nov život sa sveprisutnom povezanošću je postao normalan, ali to ne mora značiti da je takav način života zdrav ili održiv, jer tehnologija - da parafraziramo staru izreku o alkoholu - postaje uzrok i rješenje svih životnih problema.
Bilo je potrebno malo više od desetak godina da se prosječni Amerikanac stopi sa svojim strojevima, zureći u zaslon najmanje osam sati dnevno, više vremena nego što trošimo na bilo koju drugu aktivnost, uključujući spavanje. Tinejdžeri samo u školi zure oko sedam sati na dan; to se povećava na jedanaest sati, ako uračunate vrijeme provedeno na više uređaja. Kad je na vlasti bio predsjednik Obama, iPhone još nije trebao biti lansiran. Sada su pametni telefoni nadmašili stare modele, a više od trećine korisnika povezuje se na mrežu prije nego što ustanu iz kreveta.
U međuvremenu je slanje poruka postalo poput treptanja: prosječna osoba, bez obzira na dob, mjesečno šalje ili prima oko 400 tekstova, četiri puta više nego 2007. godine. Prosječni tinejdžer prima ili šalje nevjerojatnih 3700 poruka mjesečno, dvostruko više nego 2007. godine. I više od dvije trećine ovih normalnih, svakodnevnih "kiborga", uključujući i mene, ima osjećaj da im telefon vibrira. Istraživači ga nazivaju "fantomsko-vibracijskim sindromom".
Sve u svemu, tehnološke promjene u posljednjih pet godina dovele su do toga da smo potpuno ispustili uzde iz ruku. Nitko više ne smatra da je moguć povratak na staro, neka vrsta amiške budućnosti. No, istraživanja sada jasno pokazuju da Internet nije "samo" još jedna vrsta usluge. Internet stvara potpuno novo, digitalno okruženje, u kojem mozak radi "sto na sat", a malo će ljudi iz tog okruženja izaći neokrznuti.
"Ovo je pitanje jednako važno kao i pitanje klimatskih promjena", kaže Susan Greenfield, profesorica farmakologije sa Sveučilišta Oxford koja radi na knjizi o tome kako nas digitalna kultura ponovno povezuje - i to ne na bolje. "Mogli bismo stvoriti najdivniji svijet za svoju djecu, ali to se neće dogoditi ako ljudi ne sagledaju štetne posljedice tih tehnologija, da na kraju mogu završiti kao zombiji staklastih očiju."
Izluđuje li nas Internet? Sama tehnologija ili sadržaj, ne. No, Newsweek je iz više od desetak zemalja prikupio [o toj temi] izvješća koja sva manje-više upućuju u istom smjeru. Peter Whybrow, direktor Instituta za neuroznanost i ljudsko ponašanje Semel pri UCLA-i, tvrdi da je "računalo poput elektroničke droge", podstičući manične i depresivne epizode koje se izmjenjuju. Kompulzivna uporaba interneta "uzrokuje ponašanje za koje su ljudi svjesni da nije baš najbolje za njih, i koja ih čini anksioznima i depresivnima", kaže Nicholas Carr, čija je knjiga
Strah da internet i mobilna tehnologija pridonose ovisnosti—da ne spominjemo često povezane poremećaje poput ADHD-a i OCD-a—prisutan je već desetljećima. No, tijekom većeg dijela tog razdoblja prevladavali su skeptici, često i duhovito. "Što je sljedeće? Zlouporaba mikrovalne pećnice i ovisnost o balzamu za usne?" napisao je recenzent jednog od vodećih psihijatrijskih časopisa, odbacujući nacionalnu studiju o problematičnoj upotrebi interneta 2006. godine. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje nikada nije uključivao kategoriju interakcije između čovjeka i stroja.
No taj se stav odjednom mijenja. Kada novi DSM bude objavljen sljedeće godine, "Internet Addiction Disorder" (poremećaj ovisnosti o internetu) bit će prvi put uključen, doduše u dodatku označenom za "daljnje proučavanje." Kina, Tajvan i Koreja već su prihvatile ovu dijagnozu i počele tretirati problematično korištenje interneta kao ozbiljnu nacionalnu zdravstvenu krizu. U tim zemljama, gdje se deseci milijuna ljudi (pa čak i do 30% tinejdžera) smatraju ovisnicima o internetu—uglavnom o videoigrama, virtualnoj stvarnosti i društvenim mrežama—ova tema dospijeva na naslovnice. Jedan mladi par toliko se posvetio odgajanju virtualne bebe da je njihovo vlastito novorođenče umrlo od zanemarivanja. Mladić je nasmrt pretukao majku jer mu je sugerirala da se odjavi s interneta (nakon čega je njezinom kreditnom karticom platio još više sati igranja). Najmanje deset strastvenih korisnika interneta, koji su se oslanjali na dostavu hrane jednim klikom, umrlo je od krvnih ugrušaka zbog predugog sjedenja.
Južnokorejska vlada sada ulaže novac u centre za odvikavanje i uvodi kasnonoćne zabrane pristupa internetu za mlade. U Kini je, pak, pokrenut pokret majki za sigurno korištenje interneta, nakon što se otkrilo da su neki liječnici tinejdžere ovisne o internetu "liječili" elektrošokovima i fizičkim zlostavljanjem.
"Jednostavno postoji nešto u tom mediju što izaziva ovisnost", kaže Elias Aboujaoude, psihijatar sa Medicinskog fakulteta Sveučilišta Stanford, gdje vodi Kliniku za opsesivno-kompulzivne poremećaje i Kliniku za poremećaje kontrole impulsa. "Vidio sam brojne pacijente koji nisu imali nikakvu povijest ovisničkog ponašanja—niti zlouporabe supstanci—kako razvijaju ovisnost kroz internet i nove tehnologije."
Njegova studija iz 2006. godine o problematičnom korištenju interneta—prvotno odbačena s dozom ironije—kasnije je objavljena i postala temelj njegove knjige Virtually You, koja analizira očekivane posljedice neodoljive privlačnosti internetskog svijeta. Čak i u uzorku sredovječnih korisnika fiksnih telefona—gdje je prosječni ispitanik bio bijelac u četrdesetima s godišnjom zaradom iznad 50.000 dolara—Aboujaoude je utvrdio da je više od jednog od osam sudionika pokazivalo barem jedan znak problematične privrženosti internetu. Novija istraživanja koja su obuhvatila aktivne internetske korisnike pokazuju da su podaci u SAD-u usporedivi s onima u Aziji.
Jedan od najzanimljivijih eksperimenata na ovu temu bio je Unplugged sa Sveučilišta Maryland iz 2010. godine, gdje su od 200 studenata tražili da se na jedan dan odreknu svih internetskih i mobilnih tehnologija te da vode dnevnik o svojim osjećajima. "Apsolutno sam ovisan i to me užasava," napisao je jedan student. "Mediji su moja droga," iskreno je priznao drugi. Dva druga sveučilišta nisu uspjela provesti slično istraživanje jer nisu pronašla dovoljno voljnih sudionika. "Većina studenata ne samo da ne želi sudjelovati u ovakvom eksperimentu, već uopće nisu sposobni funkcionirati bez svojih digitalnih veza sa svijetom," zaključilo je Sveučilište Maryland.
Te iste godine dvojica tajvanskih psihijatara šokirala su javnost tvrdnjom da iPhone može izazvati ovisnost. Dokumentirali su dva slučaja: jedan srednjoškolac završio je u psihijatrijskoj ustanovi nakon što je doslovno koristio iPhone 24 sata dnevno, dok je 31-godišnja prodavačica riskirala život koristeći telefon dok je vozila. Ovi bi se slučajevi mogli doimati kao pretjerivanje, da u isto vrijeme nije objavljena Stanfordova studija na 200 korisnika iPhonea. Pokazalo se da se svaki deseti ispitanik osjeća "potpuno ovisnim" o svom uređaju. Gotovo svi sudionici priznali su da osjećaju određeni stupanj prisile u korištenju telefona, a 3 posto ih nije dopuštalo nikome da im dodirne uređaj.
Od tada je zabrinutost zbog internetske ovisnosti samo rasla. U travnju su liječnici za The Times of India izjavili kako sve češće susreću pacijente s "ovisnošću o Facebooku." Najnovije informacije o ovoj temi donosi knjiga iDisorder Larryja Rosena, koja, unatoč "marketinškom" naslovu, dolazi iz ozbiljne akademske sfere. Njegov tim istražio je 750 ljudi—tinejdžera i odraslih—koji su predstavljali tipičan demografski presjek južne Kalifornije, analizirajući njihove digitalne navike, kako se osjećaju u vezi s njima te kakve rezultate postižu na standardnim testovima mentalnog zdravlja. Pokazalo se da većina ispitanika mlađih od 50 godina provjerava poruke, e-mailove ili društvene mreže "stalno" ili "svakih 15 minuta." Još alarmantnije, oni koji su provodili više vremena online, pokazivali su izraženije kompulzivne osobine ličnosti.
Možda se čini logičnim da oni koji žele biti online najviše vremena zapravo i provode na internetu, ali zanimljivo je da mnogi od njih zapravo ne žele biti toliko povezani. Nije baš stvar slobodne volje što većina mlađih zaposlenika u korporacijama (mlađih od 45) drži svoje BlackBerry uređaje pokraj kreveta, na dohvat ruke, kako pokazuje istraživanje iz 2011. godine. Također, drugo istraživanje iz iste godine otkrilo je da čak 80% ljudi na odmoru nosi prijenosno računalo ili pametni telefon kako bi ostali u kontaktu s poslom. I nije baš da svi rado provjeravaju svoje telefone prije spavanja, usred noći ako se slučajno probude, i čim otvore oči ujutro.
Iako može izgledati kao da sami donosimo odluku o korištenju tehnologije, zapravo smo vođeni mehanizmom kratkoročnih nagrada. Svaka notifikacija može značiti društvenu, profesionalnu ili čak romantičnu priliku, a odgovor na nju izaziva trenutni neurološki poticaj—izlučivanje dopamina. "Ove nagrade djeluju poput kratkih energetskih impulsa koji dodatno potiču kompulzivno ponašanje, na način sličan uzbuđenju koje kockar osjeti kada se na stolu pojavi nova karta," objašnjava MIT-ova medijska znanstvenica Judith Donath za Scientific American. "Njihov kumulativni učinak izuzetno je snažan i teško mu je odoljeti."
Danas znamo da internet ne samo da utječe na naš um, već doslovno preoblikuje mozak. Godine 2008. Gary Small, neurolog s UCLA-a, proveo je fascinantno istraživanje o učincima interneta na mozak. Okupio je 24 ispitanika—polovica su bili iskusni korisnici interneta, dok su ostali tek počeli koristiti web—i skenirao njihove mozgove. Razlika je bila očita: mozgovi onih koji su redovito koristili internet pokazivali su značajne promjene u prefrontalnom korteksu, dijelu mozga ključnom za donošenje odluka i kontrolu pažnje. No, ono što se dogodilo nakon toga bilo je pravo otkriće. Početnicima je zadano da tijekom tjedan dana provedu samo pet sati online, a zatim su ponovno prošli skeniranje. "Njihovi mozgovi već su se promijenili," napisao je Small, upozoravajući na potencijalne posljedice dugotrajnog korištenja interneta.
Istraživanja su pokazala da mozgovi ovisnika o internetu imaju obrasce aktivnosti nalik onima kod osoba s ovisnošću o alkoholu i drogama. U studiji objavljenoj u siječnju, kineski znanstvenici identificirali su "abnormalnu bijelu tvar"—suvišne živčane stanice prilagođene bržoj obradi podražaja—u dijelovima mozga odgovornima za pažnju, kontrolu impulsa i izvršne funkcije. Paralelno istraživanje zabilježilo je gotovo identične neurološke promjene kod ovisnika o videoigrama. Ovi rezultati nadovezuju se na prethodna kineska istraživanja koja su povezana s ovisnošću o internetu i ukazuju na "strukturne anomalije u sivoj tvari," uključujući smanjenje volumena od 10 do 20 posto u regijama mozga koje reguliraju jezik, pamćenje, motoričke sposobnosti, emocionalnu kontrolu i percepciju osjeta. Štoviše, proces nije statičan—što je više vremena provedeno online, to su znakovi neurološke atrofije bili izraženiji.
Iako neurološka istraživanja ne mogu sa sigurnošću utvrditi uzročnost—je li problematična upotreba interneta dovela do promjena u mozgu ili su te promjene postojale ranije—mnogi kliničari potvrđuju da njihova iskustva idu u istom smjeru. "Nema sumnje da postajemo impulzivniji," ističe Aboujaoude sa Stanforda, a jedan od ključnih faktora je upravo tehnologija. Posebno ukazuje na značajan porast dijagnoza OCD-a i ADHD-a, pri čemu je broj slučajeva ADHD-a u posljednjem desetljeću porastao za 66 posto. "Radi se o jasnoj uzročno-posljedičnoj vezi."
Osim toga, granica između "ovisnika o internetu" i prosječnog građanina gotovo da ne postoji. Prvotno se ovisnost definirala kao provođenje više od 38 sati tjedno online, što znači da danas velik dio populacije ispunjava taj kriterij—mnogi već do srijede popodne, a u intenzivnim tjednima i do utorka. Trenutni dijagnostički kriteriji za internetsku ovisnost temelje se na subjektivnim pokazateljima i uključuju osobe koje priznaju da osjećaju nemir, skrivaju vrijeme provedeno na internetu ili su više puta neuspješno pokušale smanjiti njegovo korištenje. No, ako je takvo ponašanje zaista problematično, tada se postavlja pitanje—koliko nas uopće želi promjenu?
Nekada su ideju da internet može uzrokovati depresiju ili anksioznost svi ismijavali, baš kao što su u početku odbacivali i tvrdnje o internetskoj ovisnosti. No, već 1998. godine istraživanje s Carnegie Mellona pokazalo je da dugotrajno korištenje interneta može biti povezano s lošim raspoloženjem, usamljenošću i gubitkom stvarnih prijatelja. Kritičari su brzo našli razloge za sumnju—svi ispitanici živjeli su u Pittsburghu! Osim toga, zar internet ne bi trebao biti alat koji eliminira samoću, otvara vrata globalnom selu prijatelja i omogućava povezivanje s ljudima diljem svijeta? I doista, kad su istraživači ponovno analizirali iste ispitanike nekoliko godina kasnije, ispostavilo se da su sretniji nego prije.
Ipak, sve više istraživanja baca novo svjetlo na ovu temu. U posljednjih nekoliko godina, brojne studije ponovile su i proširile Carnegie Mellonova otkrića, dolazeći do istog zaključka: što više vremena netko provodi online, to je vjerojatnije da će se osjećati loše. Internet često zamjenjuje stvari koje su ključne za mentalno zdravlje—san, tjelovježbu i iskrene, licem-u-lice razgovore. No, problem nije samo privremen. Najnovije američko istraživanje pokazalo je da tinejdžeri koji su 1990-ih provodili puno vremena online imaju veću vjerojatnost da će u odrasloj dobi razviti poremećaje raspoloženja. Kineski znanstvenici otkrili su da intenzivno korištenje interneta može dovesti do pune kliničke depresije, a istraživači s Case Western Reserve University povezali su često dopisivanje i društvene mreže sa stresom, depresijom i čak suicidalnim mislima.
Časopis Pediatrics nedavno je upozorio na pojavu "Facebook depresije," tvrdeći da "intenzitet digitalnog života može biti okidač za depresiju." Američka akademija za pedijatriju predložila je da liječnici počnu uključivati pitanja o korištenju tehnologije u redovite godišnje preglede pacijenata.
Rosen, autor knjige iDisorder, naglašava kako brojne studije ukazuju na "jasnu povezanost između korištenja interneta, dopisivanja, e-mail komunikacije, chatanja i depresije kod adolescenata," kao i na "snažnu korelaciju između igranja videoigara i depresivnih simptoma." No, uz kvantitativni aspekt, važnu ulogu igra i kvaliteta digitalnog iskustva: negativne interakcije—česte u virtualnom prostoru—mogu dovesti do ozbiljnih psiholoških posljedica. MIT-ova psihologinja Sherry Turkle u svojoj knjizi Alone Together donosi uvid u živote više od 450 ispitanika, većinom mladih u tinejdžerskoj i ranoj odrasloj dobi. Iako je prethodno bila zagovornica tehnologije i autorica dvaju knjiga s pozitivnim tonom o digitalnom svijetu, a nekoć je krasila naslovnicu Wireda, sada opisuje društvo zahvaćeno stresom, otuđenjem i nezdravim odnosom s tehnologijom.
Ljudi sve češće kažu da su im telefoni i prijenosna računala postali "mjesto gdje traže nadu," "izvor topline u životu." Djeca opisuju roditelje koji su s njima u istoj prostoriji, ali mentalno negdje drugdje. "Majke danas doje ili hrane svoju djecu dok tipkaju poruke," rekla je Sherry Turkle prošlog ljeta na konferenciji Američke psihološke udruge. "Ako je majka pod stresom zbog poruka, dijete će osjetiti tu napetost. A problem je što će taj stres možda protumačiti kao nešto što dolazi iz njihova odnosa." Dodala je: "Tehnologija nas lako može natjerati da zaboravimo ono što smo oduvijek znali o životu."
Isto se događa i s tinejdžerima i studentima koje je intervjuirala. Oni prolaze kroz razdoblje kada tek pokušavaju shvatiti tko su, ali pritom moraju upravljati i svojim digitalnim identitetima. "Ono što sam naučio u srednjoj školi," rekao je tinejdžer Stan, "nije toliko bilo tko sam, nego kako napraviti profil—verziju sebe." A to nije jednostavno. Život im je stalno izložen, kamera je uvijek uključena, svaka greška se bilježi, dijeli i ismijava dok ne dođe sljedeća žrtva internet-kulture ismijavanja. "Koliko dugo moram ovo raditi?" uzdahnuo je drugi tinejdžer dok je otvarao stotinu novih poruka na svom telefonu.
Prošle godine, kada je MTV proveo anketu među svojim gledateljima u dobi od 13 do 30 godina o njihovim internetskim navikama, većina ispitanika izjavila je da ih njihova online prisutnost na određeni način "definira," da ih stalna potreba za objavljivanjem "iscrpljuje" te da osjećaju nemogućnost isključivanja iz straha da će nešto propustiti. Ovaj fenomen mreža je nazvala "FOMO" (Fear of Missing Out—strah od propuštanja). U svojoj pjesmi Howl, Allen Ginsberg piše: "Vidio sam najbolje umove svoje generacije uništene ludilom, izgladnjele, histerične, gole," opisujući generaciju koja u ranim jutarnjim satima luta u potrazi za svojom sljedećom dozom heroina. Možda bi današnja verzija izgledala malo drugačije—lice osvijetljeno svjetlom ekrana, prsti umorni od tipkanja, um iscrpljen beskonačnim skrolanjem.
Jedna od najnovijih studija o povezanosti internetske upotrebe i depresije donosi osobito zabrinjavajuće nalaze. Istraživači sa Sveučilišta Missouri State pratili su u stvarnom vremenu internetske aktivnosti 216 adolescenata, od kojih je 30 posto pokazivalo simptome depresije. Prema rezultatima objavljenima prošlog mjeseca, upravo su depresivni sudionici bili najintenzivniji korisnici interneta, provodeći značajne količine vremena u e-mail komunikaciji, chatovima, videoigrama i dijeljenju datoteka. Također su pokazali povećanu sklonost učestalom otvaranju i zatvaranju prozora preglednika—možda tragajući za nečim što nisu mogli pronaći.
Svi oni zvuče poput Douga, studenta s američkog Srednjeg zapada koji je održavao četiri avatara, istovremeno držeći otvorene sve virtualne svjetove na svom računalu—uz školske zadatke, e-mail i omiljene videoigre. Turkle mu je postavila pitanje o njegovom stvarnom životu, na što je odgovorio: "To je samo još jedan prozor"—i dodao—"obično ne onaj najbolji." Kamo sve ovo vodi? pita se Turkle. To je možda najstrašnije pitanje od svih.
Neki znanstvenici sada čak sugeriraju da bi digitalni svijet mogao stvarati radikalnije mentalne poremećaje nego što smo dosad mislili. Na Stanfordu, dr. Aboujaoude istražuje može li se određeni digitalni identitet smatrati patološkim "alter egom," sličnim onima u slučajevima disocijativnog poremećaja identiteta (nekada poznatog kao poremećaj višestruke ličnosti). Da testira ovu ideju, dao je jedan od standardnih testova za višestruku ličnost svom pacijentu Richardu—mirnom, uglađenom menadžeru ljudskih resursa koji ima tajnu opsesiju online pokerom. Rezultat? Šokantan. Njegov rezultat bio je jednako visok kao kod pacijenata s teškim disocijativnim poremećajem. "Mogao sam jednako tako testirati Sybil Dorsett!" napisao je Aboujaoude, referirajući se na jedan od najpoznatijih slučajeva višestruke ličnosti u povijesti psihijatrije.
Braća Gold—Joel, psihijatar sa Sveučilišta New York, i Ian, filozof i psihijatar sa Sveučilišta McGill—istražuju kako tehnologija može oslabiti vezu ljudi sa stvarnošću, potičući halucinacije, deluzije i pravu psihozu, slično kao što se čini da se dogodilo u slučaju Jasona Russella, filmaša koji stoji iza projekta Kony 2012. Njihova hipoteza je da je online život nalik životu u najvećim svjetskim metropolama, povezan mrežama i kablovima, ali mentalno jednako iscrpljujuć—poput New Yorka ili Hong Konga. "Empirijski podaci jasno upućuju na to da su osobe koje žive u velikim urbanim sredinama izloženije riziku od razvoja psihoze u usporedbi s osobama iz manjih sredina," piše Ian Gold u e-mailu. "Ako internet promatramo kao virtualni ekvivalent velikog grada," nastavlja, "onda bi mogao izazvati slične psihološke posljedice."
Sličnim se istraživanjem bavi i tim znanstvenika sa Sveučilišta Tel Aviv. Krajem prošle godine objavili su ono što smatraju prvim dokumentiranim slučajevima "psihoze povezane s internetom". Njihovi zaključci upozoravaju da karakteristike internetske komunikacije mogu dovesti do "pravih psihotičnih fenomena". Znanstvenici su poslali ozbiljno upozorenje medicinskoj zajednici: "Nagli porast korištenja interneta i njegova moguća povezanost s psihopatologijom novi su fenomen našeg doba."
Kako možemo riješiti ovaj problem? Neki bi tvrdili da ne trebamo ništa poduzimati, budući da čak ni najsnažniji dokazi ne mogu razriješiti klasično pitanje uzroka i posljedice: mijenja li nas digitalni svijet svojim intenzivnim prisustvom, neprestanim ometanjima i stalnim rizikom od javne osude? Ili je, pak, digitalni prostor samo utočište za one koji su već ranjivi?
No, s kliničkog stajališta, nije ključno uzrokuje li pretjerana povezanost s internetom mentalne poremećaje ili ih samo intenzivira—ono što je neosporno jest da sve veći broj pojedinaca trpi negativne posljedice. U svijetu u kojem se ljudi bore s tempom suvremenog života, raste oslanjanje na farmakološka rješenja, što može objasniti nagli porast potrošnje lijekova poput Xanaxa (kao i trostruko povećanje prijema na rehabilitaciju zbog benzodiazepina od kasnih 1990-ih). Istovremeno, često se oslanjamo na multitasking kao iluziju produktivnosti, iako su istraživanja pokazala da narušava našu sposobnost fokusiranja čak i kada aktivno ne koristimo tehnologiju. Povrh svega, od samog početka digitalne ere, društvo je pasivno prihvaćalo internet bez ozbiljnog promišljanja o njegovom oblikovanju i utjecaju. No, vrijeme je da se to promijeni. Internet je još uvijek pod našom kontrolom. A s njim i naše mentalno zdravlje.
Please Comment!
Existing Comments