Istinita priča o Henriku V., engleskom kralju i vojskovođi

U novom biografskom filmu "Kralj" glumac Timothée Chalamet utjelovio je Henrika V., na putu od tvrdoglavog princa do slavnog vojskovođe i kralja

Henry je bio vrlo kontradiktoran čovjek.

U mladosti je navodno bio "dosta vulgaran", no po dolasku na englesko prijestolje početkom 15. stoljeća postao je hvaljen radi svoje pobožnosti. Henrik je bio izvanredan ratnik - možda najveći kojeg je zemlja ikad imala a zbog svoje je frizure više nalikovao svećeniku nego vojniku. Imao je reputaciju iznimno časnog i pravednog, bacivši mrlju na to potezom bez presedana: nakon pobjede kod Agincourta, naredio je pogubljenje svih ratnih zarobljenika. Njegova se vladavina smatra uspješnom, ali kako tvrdi povjesničar Peter Ackroyd, trijumfi njegovih vojnih uspjeha ubrzo su izblijedjeli, ostavljajući "vrlo malo ... mjesta za slavlje" tako da se počelo smatrati da je "sve to učinio radi svoje časti".

Kralj, novi biografski film u kojem glumac Timothée Chalamet utjelovljuje poznatog monarha, prikazujući te naizgled neskladne aspekte Henrikovog života, prateći njegov put od tvrdoglavog klinca do heroja. Tako netom okrunjeni Henrik izjavljuje u trejleru filma, „Započelo je novo poglavlje u mom životu... kao princ, dane sam provodio opijajući i glupirajući se. Sada sam postao kralj.”

Donekle zasnovana na Shakespeareovoj Henriadi, zbirci od tri bardove povijesne drame, Netflixova povijesna drama naizmjenično razotkriva i potvrđuje mnoge priče "veće od života" koje okružuju njenog protagonista, čija je devetogodišnja vladavina obilježena čvrstom vladavinom i vojnim pohodima, ali je prerano završila 1422. Henrikovom nenadanom smrću. Iako je u Kralju Henrik prikazan ljudski za razliku kako je prikazivan ranije, njegova priroda - na primjer, kako je zapovijedao s takvom sigurnošću ili zašto je težio ciljevima s odlučnošću koja graniči s ludilom - ostaje misterij.

Chalamet, najpoznatiji po nominaciji za Oscara u filmu Odgovori mi i reći ću ti tko si, tumači ulogu koju su prije igrali Laurence Olivier, Kenneth Branagh i Tom Hiddleston. Njegov Henry je mlađi, manje se iskazao u borbama pomalo neodlučan, pomalo fizički podsjećajući na lika kojeg igra u filmu.

Povjesničar Ian Mortimer u knjizi Henry V: The Warrior King 1415 dao je opis Henrika: "Imao je izduženo lice, ravan nos i široko čelo". Njegova gusta smeđa kosa bila je "podšišana sa strane i otraga", vitak i pomalo atletski građen. Imao je ožiljak koji je zaradio 1403. u bitci kod Shrewsburyja - na desnom obrazu od strijele koja ga je pogodila malo niže oka - koja je davala ozbiljan izgled njegovom licu, kombinacija ozbiljnosti i dječaštva".

U drami su prikazani brojni događaji iz Henrikovog života, stavljajući poseban naglasak na njegove vojne pohode i ljudske žrtve. Tako recimo bitka kod Agincourta 1415., koja je učvrstila Henrikov status u povijesnim knjigama, zauzima središnje mjesto, ali posebno je šokantna mrtva tijela na bojnom polju nakon krvoprolića, više od kraljevog okupljanja. Prema izjavi jednog od preživjelih, padali su kao pokošeni jedan po drugome."

Pomalo iznenađujuće, u filmu nije prikazana kraljeva smrt, kao posljedica sukoba s Francuzima. Umro je u osvit svog 35. ili 36. rođendana pogođen dizenterijom, u to vrijeme često smrtonosnom infekcijom pod nadimkom "krvavi tok", dok je opsjedao francuski grad Meaux. Naslijedio ga je njegov devetomjesečni sin Henrik VI., ali su dugo vladali regenti u ime maloljetnog dječaka. Henrik VI. nije bio ni sjena svog prethodnika, a 1461. ga je svrgnuo njegov rođak Edward, vojvoda od Yorka. Time je završila vladavina tri generacije dinastije Lancaster, ironično, kako je i počela šeszdeset godina ranije.

Rođen 1386. ili 1387 kao Henry od Monmoutha, budući Henrik V. odrastao je za vrijeme vladavine Richarda II, rođaka s očeve strane, koji je naslijedio na prijestolju svog djeda Edwarda III. Kad je Henrik imao 13 godina, njegov otac, Henrik Bolingbroke, je preuzeo vlast od tiranina Richarda, zaobilazeći red nasljeđivanja i tražeći krunu kao također unuk Edwarda III. Tako je Henrik Bolingbroke kao Henrik IV., uzurpirao kraljevsku vlast, i u nasljedni red "pogurao" svog najstarijeg sina, koji nikada nije očekivao da će postati kralj.

Dva Henryja imala su napeti odnos otežan kraljevim lošim zdravljem. Iako je mlađi Henry, imenovan Princem Walesa ubrzo nakon krunjenja Henryja IV. 1399. godine, prvotno imao ovlasti umjesto svog oca, njih dvojica su se sukobili oko vanjske politike, a kralj je pokušavao staviti svog sina u drugi plan. Prema Mortimeru, njih dvojica su se pomirili prema kraju bolesnikova života, ali Henryjeva jedina uloga u vladi "bila je da stoji pokraj i čeka da kralj umre."

Anne Curry iz History Extra napominje da "Henry princ bio je potpuno drugačiji od Henryja kralja." Scenski prikazi raskalašenih pustolovina u Shakespeareovim stihovima možda su dramatizirani, ali suvremeni izvještaji potvrđeni vezama s kraljevim intimnim krugovima odražavaju opis iz predstave o "protraćenoj mladosti i kasnoj promjeni mišljenja."

Prema Vita Henrici Quinti, biografiji koju je humanistički učenjak Tito Livio Frulovisi napisao krajem 1430-ih, princ "bio je strastveni vojnik Venere kao i Marsa; mladalački, bio je zapaljen njezinim bakljama." Nakon Bitke kod Shrewsburyja 1403. godine, Henry je proveo pet godina u Walesu ugušujući pobunu. Ovdje, piše Frulovisi, "usred dostojnih ratnih djela, [on] je našao vremena za izuzetke koji su uobičajeni za neukrotivu dob."

Kao što i Shakespeareov Henriad, The King naglašava amoralne aspekte Henryjeve mladosti: Kao što Ann Hornaday iz Washington Posta piše u svom osvrtu na film, "mladi i impulzivni" princ najčešće je viđen kako "visi u krčmi. Ili se oporavlja od mamurluka. Ili negdje između." I dok Sir John Falstaff (kojeg u filmu glumi Joel Edgerton), pratilac izmišljen od strane Shakespearea i poznat kao jedan od najduhovitijih komičkih likova Barda, u početku potiče to ponašanje, uskoro postaje iznenađujuće strogi mentor, mijenjajući pivo i veselje za mudri savjet i mač.

Možda najneočekivanija odluka koju je donio redatelj David Michôd je prikazivanje Henryja kao princa sklonog miru koji ponovno započinje sukobe s Francuskom tek nakon što je primio izazovni dar od Louisa, sina kralja Charlesa VI. Louis, kojeg s panacheom tumači smješkajući se Robert Pattinson, glavni je negativac filma, djelujući u ime svog oca koji je patio od teške shizofrenije i paranoje. No, dok izmišljeni Louis sudjeluje u Bitci kod Agincourta, dauphin je ključnu bitku preskočio i zapravo umro od dizenterije nekoliko mjeseci kasnije, ostavljajući svog mlađeg brata Charlesa (kasnije Charles VII) nasljednikom francuskog prijestolja.

Prema Trevoru Royleu u knjizi "Lancaster Against York: The Wars of the Roses and the Foundation of Modern Britain", pravi Henry vjerovao je da je "božanski određen da izvrši veliko djelo Boga": a to je poniziti oholu naciju Francuske pokazom vojne moći te nastaviti kampanju započetu od strane svog pradjeda Edwarda III, koji je postavio prilično upitan zahtjev za francusko i englesko prijestolje.

Henry IV umro je 20. ožujka 1413. godine u dobi od 45 godina. Mortimer opisuje njegovu vladavinu, koja je od početka bila nestabilna, kao "sinonim za pobunu, nelagodu, herezu i sumnju"; unatoč činjenici da je preuzeo prijestolje kako bi svrgnuo tiranina, narod mu nikada nije zaista toplo prihvatio, a stanje stvari bilo je takvo da je Henry V odlučio započeti svoj vlastiti mandat kao kralj s onim što Dan Jonesova knjiga "Wars of the Roses" smatra "značajnim gestama pomirenja", uključujući ponovni pokop Richarda II u Westminsterskoj opatiji i pomilovanje pobunjenika aktivnih za prethodne vladavine.

Prve godine Henryjeve vladavine bile su obilježene dvije potencijalne krize: vjerskim ustankom predvođenim nekadašnjim prijateljem kralja, Sir Johnom Oldcastleom, te zavjerom usmjerenoj protiv njega u korist drugog udaljenog rođaka, Edmunda, grofa od Marcha. Henry je lako ugušio oba ustanka i usredotočio se na glavni prioritet svoje vladavine: borbu protiv Francuske.

Godine 1415., Henry i njegova vojska krenuli su prema Francuskoj. Uspješno su osvojili grad Harfleur, ali četveromjesečna opsada odnijela je velik danak, s oko trećine kraljevih ljudi koji su umrli od dizenterije.

Dana 25. listopada, Henry i znatno manji broj engleskih vojnika sukobili su se s francuskim snagama kod Agincourta. Povjesničari se ne slažu oko točne veličine svake vojske, ali procjene obično stavljaju broj engleskih vojnika između 5.000 i 9.000, a Francuza između 12.000 i 30.000.

Svi izvještaji govore da su Francuzi trebali pobijediti u bitci. No, Henry je imao tajno oružje: dugi luk. Kada su francuski konjanici pokušali napasti engleske strijelce, shvatili su da su njihovi neprijatelji zaštićeni šumom oštrih kolčeva. Strijele su padale na nesretnike francuske vojnike, bacajući njihove konje u paniku i stvarajući kaos među vojnim redovima. Oni koji su stigli do engleskih linija lako su bili pokošeni, njihova tijela gomilala su se na polju i blokirala napredak. Oni koji su kliznuli ili pali u blato imali su "malo šanse da se ponovno podignu", umjesto toga podlegli su gušenju pod pritiskom tijela svojih suboraca.

"Brojčana prednost nije značila ništa kada su strijele počele padati kao kiša", piše Jones, i "uslijedio je strašan pokolj."

Oko 6.000 francuskih vojnika poginulo je u bitci, neki na bojnom polju, a neki od ruku Henryjevih vojnika, koji su imali zadatak pogubiti zarobljenike. (Prema Petru Ackroydu, neki engleski vojnici ignorirali su kraljevu naredbu i spasili stotine plemićkih zarobljenika koji su kasnije otkupljeni.) Usprkos svim izgledima, Henry je odnio veliku pobjedu—ali, kako Ackroyd primjećuje, „nijedna velika pobjeda nije imala tako neizvjestan rezultat.“

Henry se vratio u London, gdje su ga građani slavili kao „gospodara Engleske i Kristovog vojnika.“ Tijekom sljedeće dvije godine učvrstio je svoju moć, no u veljači 1417. pokrenuo je novi napad, osvojivši Caen, Normandiju i Rouen, prisilivši francuskog kralja Karla VI. na pregovore o miru.

Dana 21. svibnja 1420., Henry i Charles potpisali su Ugovor iz Troyesa, kojim je dauphin (budući Charles VII.) razbaštinjen u korist engleskog kralja. Ugovor je također imenovao Henryja regentom Francuske i predvidio njegov brak s Charlesovom kćeri Catherine. Par se vjenčao mjesec dana kasnije, a 6. prosinca 1421. Catherine je rodila sina po imenu Henry.

Henry se tada vratio u Francusku, usmjeren na gušenje otpora. Iako je osvojio krune Engleske i Francuske, Jones napominje da je „ostvarenje tog cilja politički iscrpilo svakog dijela njega.“ Dana 31. kolovoza 1422., umro je od dizenterije tijekom opsade Meauxa.

„S nevjerojatnom brzinom koja je obilježila njegov život,“ piše Jones, „Engleska je izgubila svog velikog kralja ratnika.“

Nedugo nakon smrti Henryja V., kroničar Thomas Walsingham nazvao ga je nenadmašnim među kršćanskim kraljevima i prinčevima. Mnogi su ga suvremenici hvalili, učvrstivši njegovu reputaciju jednog od najvećih engleskih kraljeva.

Povjesničari su ga stoljećima uzdizali, zaboravljajući na njegovu okrutnost i hladnu narav. Ian Mortimer napominje: „Njegovi neuspjesi pripisani su drugima, a uspjesi isključivo njemu.“

Kako objašnjava Ian Mortimer, "Njegove negativne osobine su zaboravljene, svi neuspjesi tog vremena bili su krivica drugih ljudi, a svi uspjesi pripisani su njemu."

Novije povijesne studije nastoje pružiti uravnoteženiji prikaz vođe koji je, prema C.D. Rossu iz Encyclopedia Britannica, svoje „velike sposobnosti koristio ne za reforme kod kuće, već kako bi svoju zemlju uvukao u sumnjivi strani rat.“

U knjizi Lancaster Against York, povjesničar Trevor Royle piše: „Iako je uspješno vodio rat protiv Francuske i ishodio mirovni ugovor koji mu je dao većinu onoga što je tražio, Henryjeve kampanje u Francuskoj stvorile su isto toliko problema koliko su ih riješile.“

Henryjev sin, Henry VI., bio je neuspješan kralj čije su loše odluke dovele do Ratova ruža i pada dinastije Lancaster. No, nasljeđe kralja ratnika živjelo je dalje, dijelom kroz legende, ali i kroz brak njegove udovice. Catherine de Valois se, kršeći protokol, potajno udala za velškog dvorjanina Owena Tudora oko 1431. ili 1432., čineći ga djedom Henryja VII., utemeljitelja dinastije Tudor.