Aleksandar Veliki, vojskovođa i osvajač

Najnovija otkrića pokazuju kako je Filip II. Makedonski utro put svom sinu Aleksandru da uđe u legendu

Vozim se zemljanim putem na sjeveru Grčke kroz ruševine nekad velikog grada koji sada djeluje sablasno. U pozadini, sjene oblaka klize niz strme, šumovite padine planina. Ptice poput strijela izlijeću iz grmlja. Vjetar nježno ljulja zelene vlati trave. Komadi vapnenca izvađeni prije više od 2.000 godina, strše iz zemlje. Vozim se u autu s arheologinjom Angelikom Kottaridi, koja priča, pritom živo gestikulirajući. Kottaridi je sitna ali temperamentna žena, bakrene kose, u ranim šezdesetima..

Direktorica je operative u Aigaiju, drevnom kraljevskom glavnom gradu Makedonije, zaštićenom od strane UNESCO-a kao jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u Europi. Ovdje je Filip II Makedonski, osvojivši u zlatno doba gotovo cijelu Grčku, sagradio svoju monumentalnu palaču u četvrtom stoljeću p.n.e. Predugo se Filip smatrao sporednim likom u drevnoj povijesti, prvenstveno upamćen kao otac Aleksandra Velikog. No, Filip je bio velikan na svoj način, briljantan vojskovođa i političar koji je od Makedonije stvorio imperij. U Aigaiju je Filip bio glavni, iako je to mjesto bilo izuzetno važno i Aleksandru. Iskopavanja su otkrila da je Filip preobrazio drevni grad i unaprijedio njegovu kulturu tako da je postao simbol njegove moći i ambicija.

Prolazimo pokraj dotrajalih ostataka otvorenog teatra koji je Filip sagradio u blizini svoje palače. Tu su se zabavljali uglednici iz cijele Grčke i Balkana i gdje je na kraju i skončao, umrijevši od ruke atentatora. Kottaridi se nada da će unatoč gustom rasporedu uskoro početi i s iskopavanjem i obnovom teatra. Ona i njezin tim pripremaju eksponate za novi muzej, koji bi trebao biti otvoren za javnost u siječnju 2021. U njemu će biti izloženi artefakti pronađeni na ovom nalazištu - izbor od više od 6000 predmeta, kroz razdoblje od 1300 godine. Za to vrijeme, kopanje se nastavlja i na drugim dijelovima grada, na velikom području na kojem se nalaze grobnice, paa 75 zaposlenika radi i na djelomičnoj obnovi palače Philipa II koja košta 22 milijuna dolara - najvećoj zgradi u klasičnoj Grčkoj, tri puta većoj od atenskog Partenona. Višegodišnji rad će za Kottaridi i njen tim napokon uroditi plodom, a za sve koji su zainteresirani za Filipa i Aleksandra, Aigai je sada nezaobilazna destinacija.

Ipak, ima se još mnogo toga za naučiti. "Iskopali smo samo mali dio, manje od 1 posto, a i to je trajalo desetljećima", kaže Kottaridi. „Stalno nailazimo na nešto novo, i to u tolikoj količini da je to postalo problem, jer moramo i očuvati ono što nađemo, obnoviti najvažnije građevine, pisati izvješća i na kraju predstaviti svoja otkrića javnosti. Posla ima dovoljno za tri ili četiri života.”

Kottaridi je odrasla u gradu Thessalonikiju na sjeveru Grčke. Studij je završila na tamošnjem sveučilištu Aristotel. Sada živi u blizini Aigaija, u kući koju dijeli s psom i 30 mačaka. Kottaridi ne vozi auto, boji se letenja, odbija koristiti pametni telefon i e-mail, ali je zato u Aigaiju posadila više od 1600 stabala koja privlače ptice. Objavila je šest knjiga i 150 akademskih radova, a 2008. godine ju je predsjednik Grčke Karolos Papoulias odlikovao prestižnim Zlatnim križem Reda Feniksa za doprinos poznavanju drevne kulture. "Ljudi me pitaju zašto nemam djece", kaže ona. "To je doista zato što sam "posvojila" Aleksandra Velikog. Zaljubila sam se u njega kad sam bila mlada - ne u mit, već u čovjeka od krvi i mesa. Bio je mnogo više od vojnog genija. Otvorio je Put svile. Sagradio je impozantne helenističke gradove u Tadžikistanu, Afganistanu, Pakistanu i Egiptu, gradove u kojima je postojala sloboda vjeroispovijesti, kultura tolerancije, jednake mogućnosti za sve. A sve je počelo upravo ovdje u Aigaiju."

Upravo iz Aigaija je Aleksandar izvršio invaziju na Perzijsko Carstvo. Ne negirajući Aleksandrovu veličinu, važno je istaći da je koristio očevu vojsku, te da je taj pothvat bio Filipova ideja.

Kottaridi i njeni kolege su pronašli grobove i ukrase koji datiraju 3000 godina prije nove ere, a Aigai je postao grad tek u sedmom stoljeću prije nove ere. Tada su Temenidi, makedonska kraljevska dinastija koja je tvrdila da izravno potječe od Zeusa i Herkula, osnovali svoj glavni grad.

Prema legendi, prvom temenidskom kralju, Perdiccasu, proročica u Delfima je prorekla da će ga stado bijelih koza odvesti do mjesta koje će postati glavni grad njegovog kraljevstva. Perdiccas je slijedio koze do podnožja planine Pierian, koja se nadvija nad rijekom Haliacmon koja prelazi široku zelenu makedonsku ravnicu. "Riječ aigai znači 'koze' na starogrčkom", kaže Kottaridi, dok se divimo istom pogledu.

Kultura starih Makedonaca, stočarskog i lovačkog plemena koje se naselilo sjeverno od planine Olimp, poprimila je više grčke konture pod vlašću Temenida. Govorili su dijalektom grčkog jezika i štovali grčke bogove. "Jedno od važnih otkrića u Aigaiju bilo je ono što je bilo ugravirano na nadgrobnim spomenicima", kaže Kottaridi. “Učili su nas da svi ovdje imaju grčka imena. Oni su sebe smatrali i Makedoncima i Grcima.”

Atenjani su pak na njih gledali kao na barbare sa sjevera, koji su govorili nekom izobličenom varijantom grčkog jezika, koji su prakticirali poligamiju, na druženjima ispijali nerazrijeđeno vino i tukli se, umjesto da raspravljaju o umjetnosti i filozofiji. Atenski političar Demosten je svojedobno opisao Filipa II kao "jadnog Makedonca, iz zemlje u kojoj ne možeš kupiti ni običnog roba".

Odrastajući na makedonskom kraljevskom dvoru - koji je bio smješten u administrativnoj prijestolnici Pelli (Aigai je bio rezerviran za vjenčanja, sprovode i druge svečane prigode) - Filip je naučio loviti, jahati i umijeće borbe. Studirao je i grčku filozofiju, dramu i poeziju, te naučio kako biti bezobziran u politici. Kraljevski dvor je bio mjesto spletki i izdaje, a djeca kraljevskih obitelji su često bila ubijana od strane suparnika koji su osvojili prijestolje. Makedonija je bila nasilno i patrijarhalno društvo s nestabilnim državnim uređenjem, okruženo neprijateljima.

359. godine prije Krista, Philip, koji je tada ima dvadeset i tri godine, je vidio kako su Iliri, ratoborni narod koji je naseljavao sjever Makedonije, ubili njegovog starijeg brata kralja Perdiccasa III i masakrirali 4000 njegovih ljudi. Njegov drugi brat je ubijen kao žrtva dvorske spletke, a budući da je nasljednik Perdiccas III još bio maloljetan, makedonska skupština je imenovala Filipa za namjesnika, a kasnije i za kralja. "Naslijedio je društvo u kojem su još prevladavala plemena, s gospodarstvom zasnovanim na stočarstvu", kaže Kottaridi. “Filip je nekoliko godina živio u Tebi od kuda je donio nove ideje. Za vrijeme njegove vladavine uveden je kovani novac. Pretvorio je Aigai u politički centar države i unaprijedio vojsku.”

Makedonija nije imala stalne profesionalne vojnike, samo regrute i dobrovoljce. Philip je uveo redovne plaće, bolju obuku i oružje, sustav napredovanja putem novčanih bonusa i dodjele zemlje na osvojenim teritorijima. Izumio je vrlo učinkovito novo oružje, sarissu, koplje dužine 4 do 6 metara, koje je imalo željezni vrh, a koristilo ga je pješaštvo koje se borilo u novoj formaciji nazvanoj falanga. U maniri starih nakedonskih kraljeva, Filip je uvije bio na čelu, jurišajući na konju prema neprijatelju. Iz bitaka nije izašao neokrznut, osim manjih rana, od strijele je izgubio oko, slomio je ključnu kost, teško ozlijedio ruku i zadobio gotovo smrtonosnu ranu noge, zbog koje je ostao šepav do kraja života. Rimski povjesničar Plutarh kaže nam da "nije pokušavao prikriti svoje ožiljke, već ih je otvoreno prikazivao kao simbole, urezane u njegovo tijelo, koje je bilo oličenje vrline i hrabrosti".

Filip je naslijedio privremenu vojsku koja je brojala 10000 pješaka i 600 konjanika koja je za vrijeme njegove vladavine narasla na 24000 pješaka i 3000 konjanika. Niti jedan grad-država u Grčkoj nije imao tako moćnu stalnu vojsku. Niti su mogli predvidjeti da će Filip upotrijebiti svoju vojsku, lukavu diplomaciju i vojne saveze stvorene ženidbama, na način gotovo cijelu Grčku, veliki dio Balkana i dio današnje Turske podvede pod svoju vlast. "To je bilo sjajno postignuće za nekoga koga su smatrali barbarom, a i vrlo važno za Aleksandra", kaže Kottaridi.

Tridesetak kilometara od Aigaija, pored sela Naoussa, nalazi se čistina sa spiljama, izvorima vode i klupama urezanim u stijenu od vapnenca. To je Mieza, ili "hram nimfa". Kada je Plutarh tu došao u drugom stoljeću nove ere, mještani su mu rekli da je upravo tu Aristotel podučavao mladog Aleksandra. Web stranice turističkih agencija obavezno navode tu informaciju, a putokazi pokazuju put turistima do "Aristotelove škole".

Zanimljivo je, da je Aleksandra, najvećeg vojskovođu antičkog svijeta, podučavao Aristotel, najveći filozof antičkog svijeta. Kako je Aristotel utjecao na Aleksandrov razvoj, na njegov intelekt i svjetonazor? Bi li on krenuo drugim putem da ga je podučavao netko ne toliko slavan?

Filip je bio taj koji je smislio plan. Njegov sin Aleksandar, kojeg je imao s četvrtom suprugom Olimpijadom, bio je odvažan i tvrdoglav dječak nevjerojatne inteligencije. Kad je Aleksandar navršio 13 godina, Filip je pozvao Aristotela na makedonski dvor. Njihove obitelji bile su povezane: Aristotelov otac bio je prijatelj i dvorski liječnik Filipovog oca, Aminta III. Ali, između njih je također bilo gorčine – Filip je šest godina prije uništio Aristotelov rodni grad Stagiru, a njezine stanovnike prodao u ropstvo. Unatoč tome, dogovorili su se: Aristotel će obrazovati Aleksandra, a Filip će obnoviti Stagiru i vratiti njezine građane.

Sljedeće tri godine Aristotel, poznat po svojoj mrzovoljnoj prirodi, malim očima, brojnim prstenovima i blagom šuškanju u govoru, podučavao je Aleksandra raznim znanjima: biologiji, etici, književnosti, matematici, medicini, filozofiji, politici, retorici i zoologiji. Plutarh slikovito opisuje kako su zajedno sjedili na kamenim klupama raspravljajući o filozofiji ili šetali obližnjim voćnjacima i vinogradima. Iako ovu idiličnu sliku često ponavljaju moderni vodiči i povijesne knjige, ona izaziva frustraciju Kottaridi, koja sumnja u njezinu autentičnost.

"To je glupost!" kaže ona. "Od 13. do 16. godine Aleksandar i njegovi prijatelji učili su borilačke vještine. Radili bi to u gimnaziju – kombinaciji škole i vojne akademije – koja je imala posebne prostorije za spavanje, jelo, učenje i trening. U svetištu u Miezi nema nikakvih dokaza za takve objekte. Tamo jednostavno nema mjesta za to!"

U stvarnosti, Kottaridini kolege su iskopali ostatke gimnazija sedam milja dalje, u blizini antičkog kazališta, i datirali ga u Filipovo doba. Na veliko razočaranje mještana Naousse, za koje je "Aristotelova škola" stoljećima bila značajna turistička atrakcija, lokalni arheolozi sada vjeruju da je Aristotel podučavao Aleksandra i još oko 150 učenika upravo u tom gimnaziju. Filip je, čini se, izgradio tu ustanovu kako bi ojačao svoju elitnu ratničku klasu, pripremajući se za ambicioznu invaziju na Perzijsko Carstvo.

Posjećujem to mjesto s Ioannesom Graekosom, ljubaznim arheologom koji je nekada radio u Aigai i sada upravlja muzejom u obližnjem gradu Veria. Na lokaciji gimnazija nema puno toga za vidjeti – nekoliko starih iskopina na velikom, zaraslom području – jer su iskopavanja prekinuta zbog nedostatka sredstava. Ipak, Graekos uspijeva dočarati što je nekada stajalo ovdje: masivna dvokatna zgrada s blagovaonicama, prostorima za hrvanje i borbu te učionicama. "Aleksandar i Aristotel vjerojatno su posjećivali svetište u Miezi jer je bilo tako blizu i ugodno, ali pravo školovanje odvijalo se ovdje," kaže on.

Aristotelova opsjednutost prirodom i njegova vjera u znanstvenu metodu duboko su oblikovali Aleksandra, koji je poveo prirodoslovce na svoja osvajanja diljem Azije. Aleksandar je, kako se priča, slao Aristotelu izvještaje s terena, zajedno s uzorcima flore i faune. U svojoj pratnji imao je ne samo vojsku nego i znanstvenike, inženjere i filozofe, otvarajući put intelektualnim mostovima između Istoka i Zapada. Kad je njihov odnos učitelja i učenika završio 340. pr. Kr., Aristotel je Aleksandru dao poseban dar – vlastiti primjerak Ilijade s bilješkama. Aleksandar je ovu knjigu nosio sa sobom u Aziju, a legenda kaže da ju je čuvao ispod jastuka, pored svog bodeža, dok je spavao.

U jednom važnom pogledu, Aleksandar i Aristotel nisu se slagali. Aristotel je vjerovao da su svi koji nisu Grci barbari i potencijalni robovi. Kada je Aleksandar počeo zapošljavati strance u svojoj vojsci i upravi, njihov odnos je zahladio. "Aleksandar je želio proširiti svijet i dokazati što mješavina naroda može postići," objašnjava Graekos. "Htio je da državljanstvo bude jednako za njegove podanike u Afganistanu, Perziji i Makedoniji. Za Aristotela, to je bilo neprihvatljivo. Savjetovao je Aleksandru da ljude iz drugih naroda tretira poput biljaka i životinja."

Anthony Everitt, britanski autor nedavne biografije Aleksandar Veliki, slaže se da je Aristotel bio strogi nacionalist. U šali ga naziva "Brexiteerom." No, ne slaže se s idejom Graekosa i Kottaridi da je Aleksandar bio idealist koji je želio povezati narode i kulture. "Aleksandra je vodila strast prema ratovanju, koje je obožavao, i homerska potraga za slavom," kaže Everitt. "Nakon što je porazio Perzijsko Carstvo, trebao je praktičan način upravljanja velikim teritorijem s brojnim jezicima. Rješenje je pronašao u zapošljavanju lokalnog stanovništva, što je postupno dovelo do kulturnog miješanja."

Anthony Everitt, britanski autor novije biografije Aleksandar Veliki, slaže se da je Aristotel bio tvrdokorni nacionalist. Razgovarajući telefonom, u šali uspoređuje filozofa s "brexiteerom". No, ne slaže se s Graekosovim i Kottaridijevim prikazom Aleksandra kao pan-etničkog idealista koji je htio spojiti rase i vjeroispovijesti. "Aleksandra je pokretalo uzbuđenje borbe, koje je volio, i homerska ideja da je rat donio slavu", kaže on. “Nakon što je pobijedio Perzijsko carstvo, trebao mu je praktičan način upravljanja ogromnim teritorijem s mnogo različitih jezika. Njegovo je rješenje bilo zaposliti mještane. Postupno je to dovelo do miješanja kultura.”

Angeliki Kottaridi bila je 20-godišnja studentica arheologije 1977. godine kada ju je profesor Manolis Andronikos pozvao da mu se pridruži na iskopavanju u Aigai. Andronikos je istraživao tumule, odnosno grobne humke, u blizini današnjeg sela Vergina. Engleski povjesničar Nicholas Hammond sugerirao je da su tumuli i ruševine palače dio izgubljenog grada Aigai, a Andronikos je dijelio njegovo mišljenje.

Nakon raspada Makedonskog kraljevstva pod rimskom vlašću u drugom stoljeću pr. Kr., Aigai je potonuo u zaborav. U prvom stoljeću n. e., golemi odron zemlje prekrio je grad, osudivši ga na potpuni zaborav. Ipak, jedan veliki grobni humak ostao je jasno vidljiv na rubu ravnice. Andronikos ga je nazvao Veliki Tumulu, i upravo su tamo, na tom povijesnom mjestu, on i Kottaridi kopali.

"Bila sam presretna što me izabrao da mu pomognem, ali iskopavanje je bilo jako dosadno," prisjeća se. "Samo zemlja, zemlja i još zemlje. Punih 40 dana ništa osim zemlje. A onda se dogodilo čudo." Kopajući na dubini od gotovo 5 metara s malom motikom, Andronikos je otkrio dvije kraljevske grobnice koje su datirane u četvrto stoljeće pr. Kr. Druge kraljevske grobnice u blizini bile su opljačkane u starim vremenima, ali ove netom otkrivene bile su savršeno očuvane i netaknute. Te noći, dok su stražari čuvali iskopine, dvoje istraživača gotovo da nisu ni oka sklopili.

Sljedećeg dana, otvorili su mramorna vrata prve grobnice. Ušli su u veliku, zasvođenu dvostruku komoru ispunjenu razbijenim posuđem, srebrnim vazama, brončanim posudama, oklopom i oružjem, uključujući zlatni prsni oklop i prekrasno pozlaćeni tobolac za strijele. Na jednom zidu nalazio se zadivljujući friz koji je prikazivao Filipa II. i mladog Aleksandra, obojicu na konjima, kako love lavove i druge životinje.

S drhtavim rukama, Andronikos je otvorio mramorni sarkofag i pronašao mali zlatni lijes, poznat kao larnaks, ukrašen reljefnom zvijezdom na poklopcu. Kada ga je podigao, ugledao je spaljene kosti i zlatni vijenac. Prošao ga je ledeni trnac. Nije mogao disati. Ako je datiranje bilo točno, gotovo sigurno je držao posmrtne ostatke Filipa II. "To je bila pomisao toliko zastrašujuća da je moj mozak nije mogao obraditi," zapisao je kasnije.

Otkriće je izazvalo senzaciju u medijima i bilo proglašeno arheološkim otkrićem stoljeća. (Iako je bilo sporova među arheolozima oko toga pripadaju li kosti Filipu II., najnovija istraživanja i mišljenja stručnjaka sada potvrđuju Andronikosovu hipotezu.) Godinu dana kasnije, s Angeliki Kottaridi uz sebe, Andronikos je otvorio netaknutu grobnicu Aleksandra IV., sina Aleksandra Velikog. "Bila sam prva koja je dobila priliku katalogizirati predmete iz ovih grobnica, opisivati ih, mjeriti i ilustrirati," prisjeća se Kottaridi. "To je bilo nešto nevjerojatno." Nakon što je 1981. dovršila svoju disertaciju, nastavila je raditi kao Andronikosova asistentica do njegovog umirovljenja 1989. godine. Godine 1991. Kottaridi je preuzela vođenje Aigai i od tada nadgleda sve istraživačke i očuvateljske aktivnosti.

"Dok je Manolis bio ovdje, otkrili smo kazalište, akropolu na brdu i četiri kraljevske grobnice," priča Kottaridi. "No, otkako sam ja preuzela vođenje, iskopali smo više od tisuću grobnica i pronašli svetišta, nove gradske četvrti, seoske kuće, ulice i fortifikacije. Sada imamo puno jasniju sliku o tome kako je grad izgledao i funkcionirao. Bio je razgranat, s različitim četvrtima koje su služile posebnim funkcijama."

Kottaridijin plan za Aigai temelji se na istom načelu. Radi na stvaranju "Policentričnog muzeja," s odvojenim i posebnim jedinicama raspoređenima na širokom području i integriranima s tekućim arheološkim iskopavanjima. Muzej kraljevskih grobnica, završen 1993. godine, tamni je, atmosferični podzemni prostor unutar Velikog tumula. Ovdje se mogu vidjeti grobnice, freske i spektakularni zlatni grobni predmeti Filipa II., Aleksandra IV. i drugih kraljeva.

Palača se nalazi gotovo milju dalje, na prostranoj terasi u podnožju planine. Na mirno nedjeljno popodne, s Kottaridi na suvozačkom mjestu, vozim prema gore. Ovdje Filipova golema palača, koju Kottaridi obnavlja, ponovno oživljava. Peristil, odnosno glavno dvorište, prostire se na 12.000 kvadratnih metara – dovoljno veliko da primi 8.000 ljudi. "Ovo nije bila rezidencija, već politička zgrada, i bila je otvorena za javnost," objašnjava. "Ovdje su se održavale gozbe, politički sastanci i filozofske rasprave, s blagovaonicama na drugom katu i knjižnicom. Peristil je bio okružen kamenim kolonadama koje sada obnavljamo do visine od šest metara. Sve podne mozaike također obnavljamo. Teško je pronaći majstore klesare i izrađivače mozaika koji ovakav posao mogu izvesti ručno."

Velika palača bila je "revolucionarna i avangardna za svoje vrijeme," objašnjava Kottaridi. Imala je dva kata i mogla se vidjeti iz cijele makedonske doline. Bila je to manifestacija Filipove moći i vizije, simbol njegove ambicije i odgovor Atenjanima koji su ga prije ismijavali, a sada su postali njegovi podanici.

Do 336. pr. Kr., nakon nešto više od dva desetljeća na prijestolju, Filip je transformirao Makedoniju iz zaostale provincije u imperijalnu velesilu. Sada je planirao invaziju na Perzijsko Carstvo u Maloj Aziji. Već je poslao prethodnicu od 10.000 vojnika, dok je ostatak vojske trebao krenuti nakon vjenčanja njegove kćeri Kleopatre (bez poveznice s egipatskom kraljicom) u listopadu. Filip je vjenčanje pretvorio u veliko slavlje za uglednike i veleposlanike iz cijele Grčke i Balkana.

"Filipa su okrunili zlatnim vijencima," prisjeća se Kottaridi. "Vjenčanje je održano upravo ovdje u palači, uz bogatu gozbu. Sljedećeg jutra svi su se okupili u kazalištu za završnu proslavu."

Sve je započelo jutarnjom procesijom. Dvanaest muškaraca prošlo je kroz kazalište noseći kipove dvanaest olimpijskih bogova. Slijedio ih je kip Filipa, sugerirajući da je prešao propusnu granicu između smrtnika i bogova te postao božanski. Zatim je došao sam Filip, jednook, s ožiljcima i hramajući, ali zračeći moći i autoritetom. Nosio je bijeli plašt i zlatnu krunu, a najupečatljivije od svega – bio je nenaoružan. Makedonski muškarci obično su nosili oružje, ali Filip je želio poslati poruku svoje nepobjedivosti. Kada je stigao do središta kazališta, zaustavio se i suočio s oduševljenim mnoštvom.

Iznenada, jedan od njegovih tjelohranitelja zabio mu je bodež u prsa, "zadavši udarac ravno kroz rebra," prema riječima povjesničara Diodora. Filip je pao mrtav, a njegov bijeli plašt postao je crven. Ubojica je potrčao prema gradskim vratima, gdje su ga čekali konji. Trojica tjelohranitelja, prijatelji Aleksandra, krenuli su za njim, uhvatili ga i na mjestu ubili.

Ubojica je bio Pausanija iz Orestisa, regije u Gornjoj Makedoniji. Nedugo prije toga, Filip ga je odbacio zbog novog muškog ljubavnika. Ponižen i ostavljen, Pausanija je pretrpio strašan čin – grupno silovanje koje su izvršili Attalos i njegovi ljudi, nakon čega su ga predali konjušarima na dodatno zlostavljanje. Kada je Pausanija prijavio ovaj užas Filipu, kralj nije učinio ništa. Je li Pausanija ubio Filipa iz osvete jer ga nije zaštitio, kako vjeruju neki povjesničari? Ili je, možda, bio samo oruđe moćnih pojedinaca koji su željeli Filipa mrtvog?

Ono što znamo jest da je Olimpijada mrzila svog supruga i željela da Aleksandar preuzme prijestolje. Još jedan osumnjičenik je perzijski kralj Darije II., koji je imao jasan motiv: Filip se spremao napasti njegovo carstvo. Atenjani, koji su prezirali makedonsku vlast, također su pod sumnjom. Neki pak vjeruju da je Aleksandar, koji je bio u sukobu s ocem, imao najviše razloga za željeti njegovo mjesto na tronu.

Teorija da je Aleksandar kriv za Filipovu smrt je, prema Kottaridi, apsurdna kleveta. Ona vjeruje da je riječ o zavjeri rivalske frakcije plemića. U Makedoniji su palačke intrige odavno bile sinonim za krvave sukobe. Kraljevi u Aigai—Filip je imao 46 godina—rijetko su umirali prirodnom smrću.

Polukružno kazalište, smješteno nedaleko od palače, izgrađeno je kao dio istog monumentalnog kompleksa. Za Kottaridi, to mjesto ima ogroman povijesni značaj, i sanja o tome da ga vrati u život. Stojeći na vjetru, okrenuta prema travom prekrivenim ruševinama, opisuje kaos koji je uslijedio nakon Filipovog ubojstva: paniku, nered i trenutak kada je 19-godišnji Aleksandar, predvođen svojim pristašama, marširao iz kazališta prema palači. Ondje je, usred meteža, brzo osigurao podršku generala i bio proglašen kraljem.

Uz uzdah, briše suze iz očiju. "Na ovom mjestu, u jednom jedinom trenutku, povijest svijeta zauvijek se promijenila."

Aleksandar je svom ocu priredio najveći pogreb u povijesti Makedonije. Nakon što je tijelo spaljeno na lomači, pratitelji su prikupili kosti, oprali ih vinom, umotali u purpurno platno i položili u zlatni larnaks. Larnaks je zatim stavljen u sarkofag, a grobnica zapečaćena.

No, Aleksandar nije imao vremena za tugu – suočen s pobunom u Grčkoj, odmah je krenuo ugušiti je. Kad se godinu dana kasnije vratio u Aigai, priredio je slavlje kakvo se pamti. Pozvao je mnoge iste uglednike koji su prisustvovali Kleopatrinom vjenčanju i priredio devetodnevni dramski spektakl u kazalištu, istom onom gdje je njegov otac ubijen. Nakon svečanosti, krenuo je ostvariti očev san – invaziju na Perzijsko Carstvo – koristeći očevu vojsku, opsadne strojeve i generale. Iako je Aleksandar bio vojni genij, a njegova kampanja u Aziji daleko je nadmašila Filipove snove, njegovo naslijeđe počivalo je na temeljima koje je postavio njegov otac. Bez Filipove ratne mašinerije, nikada ne bi postojao Aleksandar Veliki.