Thomas Edison je gotovo razgovarao s mrtvima

U listopadu 1920. Thomas Edison je objavio da radi na novom izumu koji će omogućiti ljudima da razgovaraju s mrtvima

Ljudi su, naravno, bili optimistični. Napokon, to je bio čovjek koji je desetljećima ranije pronašao način kako snimiti i reproducirati ljudski glas. U to vrijeme tako nešto izgledalo je kao magija. Ako je čarobnjak iz Menlo Parka [Edisonov nadimak] mogao napraviti fonogram, zašto ne bi mogao i telefon za razgovor s mrtvima?

Spiritualizam je postao sve popularniji nakon Prvog svjetskog rata, slično maniji koja je nastala nakon građanskog rata, samo u puno većem obujmu. S obzirom broj ratnih žrtava, potražnja za komunikaciju s najmilijima je bila velika, a pohlepni mediji, koji su širili nadu da je to moguće, nicali su svugdje gdje se na tome moglo zaraditi. Stolovi za seansu su diljem zemlje počeli podrhtavati i levitirati, ektoplazma je letjela iz usta, magijski pokazivači su ispisivali poruke na pločama za gatanje, te mnogi drugi efekti koji su naveli oduševljene spiritualiste da povjeruju da je komunikacija s mrtvima moguća. Sveopćoj ludnici su se pridružili i uvjereni pobornici spiritualizma pisac sir Arthur Conan Doyle, tvorac Sherlocka Holmesa, i engleski fizičar sir Oliver Lodge. Obojica su opširno pisali o spiritualizmu, a Doyle je bio čvrsto uvjeren da je razgovarao sa svojim pokojnim sinom.

Edison je, s druge strane, to htio omogućiti pomoću znanosti. Kako je rekao B.C. Forbes-u iz Američkog magazina 1920., "Metode i uređaji koji se trenutno koriste i o kojima se često govori, su samo su hrpa gluposti koja se ne temelji na znanosti."

Bilo mu je čudno zašto bi neki duh htio komunicirati sa živima na tako smiješan i primitivan način.

Edison nije Forbesu otkrio konkretne detalje o samom uređaju, ali je objasnio: "Smatram da, po samoj prirodi stvari, fizička snaga koju posjeduju oni na drugom svijetu je vrlo slaba; i da stoga, svaki instrument za komunikaciju s mrtvima mora biti jako osjetljiv - mora reagirati na najmanje podražaje.

"Ja osobno vjerujem da naš duh može utjecati na materiju. Ako je to točno, onda, ako napravimo instrument toliko osjetljiv da na njega utječe ili ga pomakne ili njime manipulira - koji god izraz želite upotrijebiti - naša duša na drugom svijetu, takav instrument bi trebao nešto snimiti."

Dodao je da će, ako uspije, prvi koji će znati upotrijebiti uređaj vjerojatno biti duše telegrafista ili znanstvenika ili bilo tko sa znanjem o korištenju osjetljivih mjernih nstrumenata i električne struje.

Je li Edison mislio ozbiljno? Je li samo htio dospjeti na naslovnice tijekom histerije za spiritualizmom?

Mnogi su vjerovali da se radilo baš o tome, ali članak iz časopisa "Modern Mechanix" koji se pojavio 1933., govori o tajnoj demonstraciji održanoj s nekoliko kolega znanstvenika u njegovom zamračenom laboratoriju. Prema tekstu članka, "Edison je postavio fotonaponsku ćeliju. Tanak snop svjetlosti, iz jake svjetiljke, probio je tamu i udario u površinu ćelije, gdje se svjetlost trenutačno pretvorila u slabu električnu struju. Ćelija bi trebala detektirati u slučaju da bilo kakav objekt, bez obzira na to koliko bio tanak, proziran ili malen, presječe snop svjetlosti."

Znanstvenici su proveli sate pomno promatrajući na bilo kakav znak kretanja "s druge strane". Ali nije ih bilo.

Ipak, Edison je i dalje vjerovao da neki oblik života nakon smrti ipak postoji. Nekoliko mjeseci nakon što je izašao članak u Američkom magazinu, izumitelj je u časopisu New York Timessvojim teorijama pridodao i mišljenje od čega se sastoji život. Rekao je da vjeruje da je ljudsko tijelo sastavljeno od 100,000,000,000,000 (100 trilijuna) sićušnih živih jedinica. Takva struktura je izvan ljudskog shvaćanja i izvan dosega mikroskopa.

"Vjerujem da je život poput materije neuništiv", rekao je Edison. “uvijek je postojala određena količina života na zemlji i uvijek će postojati ta ista količina. Ne možete stvoriti život; ne možete uništiti život; ne možete umnožiti život.

„Vjerujem da se naša tijela sastoje od bezbrojnih beskonačno malih elemenata koji svaki za sebe predstavlja živu cjelinu, a koje zajedno tvore ono što zovemo ljudsko biće.

“Ti entiteti se u našem tijelu neprestano obnavljaju i tako nadomještaju one koji se troše i odumiru. Nadziru funkcije različitih organa, baš kao što inženjeri održavaju strojeve u savršenom redu. Jednom kada se stanje organizma pogorša, bilo pogođeno smrtonosnom bolešću, teškom nesrećom ili radi starenja, ti entiteti napuštaju tijelo ostavljajujući za sobom praznu ljušturu. Budući da su "neumorni radnici", ti entiteti prirodno traže da rade nešto drugo. Ulaze u tijelo drugog čovjeka ili čak stvaraju neki drugi oblik života. S obzirom da u svakom trenutku postoji fiksan broj tih entiteta, jedno te isti učestvuju u obnavljanju i građenju [živih organizama]."

U posljednjem poglavlju posthumno objavljenog djela The Diary and Sundry Observations of Thomas Alva Edison, veliki je znanstvenik čak i proširio tu temu, pa je iznio pretpostavku da je ljudski život izvanzemaljskog porijekla. "Ni na jedan trenutak nisam povjerovao da je prvobitni život nastao na ovoj beznačajnoj maloj plavoj kugli koju nazivamo Zemljom - maloj, u odnosu na druga nebeska tijela raštrkana po svemiru", napisao je Edison. "Čestice od kojih su na ovoj planeti nastala živa bića su vjerojatno došle s nekog drugog mjesta u svemiru."

Edison je umro u listopadu 1931., tako da nikada nije uspio dovršiti svoj telefon za razgovor s mrtvima. Nažalost, to znači da nam niti on ne može javiti o svojim novim izumima, na kojima bi sigurno radio kada bi to bilo moguće. Kada ga je novinar četiri godine prije njegove smrti upitao kako namjerava "provesti zagrobni život", uz osmijeh je odgovorio: "Eksperimentirajući".