Otkrićem USS Conestoge istraživači riješili misterij star gotovo 100 godina

Čak stoljeće kasnije, vijest o tome donijela je olakšanje obiteljima mornara koji su stradali u nesreći

Harvey Reinbold oženio se godinu dana ranije i nadao se odlasku u mirovinu i zajedničkom životu s novom suprugom.

Ernest Larkin Jones imao je trogodišnju kćer koja je doputovala s majkom čak iz Rhode Islanda samo da vidi kako očev brod napušta kalifornijsku luku.

George Kaler se pridružio mornarici samo nekoliko godina ranije, tijekom Prvog svjetskog rata, i želio je istražiti svijet izvan svog malog rodnog grada u Ohiu.

Svi oni su bili dio ekipe koja je brojala 56 članova posade i koji su nestali 1921. godine na brodu USS Conestoga, tegljaču koji je napokon, gotovo stoljeće nakon nestanka - pronađen. Otkrićem olupine broda nedaleko od obale San Francisca riješena je jedna od najvećih pomorskih misterija u povijesti američke mornarice, jer sudbina broda i članova njegove posade do sada nije bila poznata.

Nacionalna oceanska i atmosferska administracija (NOAA) [Agencija američkog Ministarstva trgovine] je olupinu tegljača otkrila oko 3.200 kilometara od mjesta gdje se prvotno mislilo da je nestao, u kalifornijskom Nacionalnom morskom rezervatu Otoka Faralloni. Conestoga je prvi put detektirana sonarom 2009. godine, tijekom pretrage koju je Agencija provela kako bi dokumentirala povijesne olupine brodova na području San Francisca. U to vrijeme istražitelji uopće nisu ni pretpostavljali da bi olupina mogla biti tamo. Pri ronjenju 2014. i 2015. istražitelji su detaljnije ispitali podvodno područje koristeći video kamere postavljene na vozila s daljinskim upravljanjem. "Vraćali smo se tri puta, kao da nas je nešto zvalo tamo", rekao je James Delgado, direktor NOAA-inog Ureda za zaštitu morskog dobra i programa za očuvanje pomorskog naslijeđa. "Bilo je u tome nečeg tajanstvenog."

Delgado i Robert Schwemmer, koordinator regionalnog ureda na zapadnoj obali, su u jesen 2014. prvi put posumnjali da bi brod mogao biti Conestoga, a u listopadu 2015., tijekom ekspedicije je to i potvrđeno.

Vijest o otkriću - šokirala je rođake članova posade, čije su se obitelji cijeli život pitale što se dogodilo njihovim najmilijima. "Pogledala sam u nebo i rekla: - Tata - pronašli su djeda", kaže Debra Grandstaff, čiji je djed William Walter Johnson bio brodski frizer.

Conestoga je zadnji put primijećena 25. ožujka 1921. godine, kada je s otoka Mare, sjeverno od San Francisca, krenula na službu prema Američkoj Samoi. Izvorno je sagrađena za vuču tegljenica s ugljenom, a tijekom Prvog svjetskog rata je pratila konvoje i prevozila zalihe. Čini se da je prije nestanka vukla brod koji je nestao prije nego što je potonula, stari tegljač na kojem je trebalo popraviti pumpe za drenažu - problem koji je u konačnici mogao pridonijeti njenoj propasti. Zbog pogrešnog izvještaja da je brod stigao u Pearl Harbor prema planu, prošlo je nekoliko tjedana prije nego što je itko uopće saznao da je Conestoga nestala.

Kada je mornarica otkrila da Conestoga nikada nije stigla na Oahu, poslala je gotovo 60 brodova u potragu oko Havajskog otočja - "uključujući cijelu flotu razarača i podmornica smještenih u Pearl Harboru" - i na desetke aviona, kako je navedeno u zajedničkom izvješću Delgada i Schwemmera.

Bilo je to "razdoblje prije razvoja opreme za praćenje brodova, a nije bilo ni osobe zadužene da prati pristigle brodove, u ovom slučaju, da li je uopće i kada brod stigao u Pearl Harbor", kaže Delgado. Mornarica je prekasno otkrila da brod kasni i započela potragu "3200 kilometara predaleko".

Već je u vrijeme nestanka broda bilo nekoliko dokaza da je brod potonuo bliže području Zaljeva: pojas za spašavanje s natpisom "USS Conestoga", zajedno s nekoliko kutija i bačvi pronađen je na plaži udaljenoj pedesetak kilometara južno od San Francisca. Međutim, mornarica je zanemarila te tragove, zaključivši da je pojas slučajno završio u vodi prije nego što se brod uopće otisnuo s otoka Mare. Mornarica je također pregledala i čamac za spašavanje na kojem je bila pričvršćeno brončano slovo "C", pronađen oko 1000 kilometara zapadno od Manzanille u Meksiku. Međutim, zbunjujuće je bilo to što se čamac pojavio na mjestu tisućama kilometara udaljenim od rute broda. Čamac za spašavanje je bio "jako oštećen i prekriven algama, što upućuje na to da je neko vrijeme bio na moru", kaže Delgado. "Nije bilo nepobitnog dokaza koje bi ukazivalo da se radi o brodu Conestoga."

Potraga je službeno obustavljena 30. lipnja 1921. i brod je proglašen nestalim. Međutim, godinama je misterij nestalog broda ostao predmetom fascinacije šire javnosti koja je pretpostavljala da je Conestoga "postala plijen gusara, pobunjenika ili odmetnutih boljševika", koji su krenuli prema sibirskim poljima zlata.

Robert Myers, umirovljeni mornarički časnik napisao je 1958. pismo časopisu All Hands, službenoj publikaciji mornarice. "Nestanak broda, obavijen velom tajne, i dalje intrigira maštu i zaokuplja um običnih ljudi", napisao je. Uredništvo časopisa je tada pozvalo čitatelje da riješe zagonetku "Conestoginog nestanka u crnoj rupi": "Je li se prevrnuo? Je li se brod kojeg je vukao napunio vodom i povukao ga na dno? Ako možete, otkrijte sami." Ali nitko nikada nije.

Diane Gollnitz i njena obitelj desetljećima nisu mogli zaboraviti nestanak pradjeda Jonesa, zapovjednika broda. Njezina se majka uzalud pokušavala sjetiti ičega u vezi sa svojim ocem, jer je u to vrijeme bila tek dijete. Gollnitz kaže da je Jonesova majka dugi niz godina bila uvjerena da je njezin sin zapeo "na nekom otoku u Tihom oceanu". Međutim, i ta je nada s vremenom nestala, jer ljudima ni brodu nije bilo ni traga ni glasa. "Taj osjećaj praznine i očaja, ne znati što se dogodilo - s tim se teško pomiriti," rekla je Gollnitz.

Postavši udovicom, supruga Williama Waltera Johnsona je bila primorana sama odgojiti njihovo troje djece. Prije nestanka, William ju je naučio šišanju, pa je cijelo to razdoblje, uključujući i Veliku depresiju provela radeći kao frizerka, da bi ona i njezina obitelj mogli preživjetii. Linda Hosack, Johnsonova unuka, sjetila se kako su ona i njezina majka posjetile groblje Arlington da odaju počast "Nepoznatom vojniku". Moja majla bi znala reći: " To je on."

Nestanak broda do kraja života je progonio Annie, majku Georgea Kalera.. Njegov rođak Peter Hess misli da se ona puno teže pomirila s gubitkom sina jer nikad nije dobila odgovor što se dogodilo s posadom. Kalerovi roditelji su posjedovali tri grobna mjesta u njihovom rodnom gradu i nikad nisu prodali ono jedno koje je ostalo namijenjeno njihovu sinu.

„Uvijek nam je to bilo u mislima: ‘Gdje je? Zašto ga ne možemo pronaći?’“ kaže Violet Pammer, prisjećajući se fotografije Reinbolda, svog praujaka i izvršnog časnika broda Conestoga, koja je uvijek visjela u dnevnoj sobi njihove obitelji. Kad je primila vijest da je Conestoga otkrivena, ostala je šokirana. Mjesecima kasnije još uvijek o tome ne može govoriti, a da ne osjeti jezu niz kralježnicu. „Od toga me prolaze trnci—ježenje,“ kaže.

NOAA je potvrdila identitet olupine nakon ekspedicije u listopadu 2015., ali Delgado i Schwemmer su inzistirali na tome da kontaktiraju što više članova obitelji prije nego što su objavili vijest o otkriću broda. Željeli su osobno informirati obitelji o onome što se dogodilo prije nego što to čuju putem medija. „Spustila sam slušalicu i plakala dok su i oni plakali—možda je prošlo 95 godina, ali za neke od tih obitelji to nije tako davno.“ Tim je radio s genealozima kako bi pronašao članove obitelji i potomke posade te je uspio locirati rodbinu otprilike polovice obitelji. Njihov trud i dalje traje, a nadaju se da će objava otkrića pomoći u povezivanju s drugim rođacima.

Video snimka pokazuje da je olupina uglavnom netaknuta, uključujući top kalibra 3 inča 50 mm postavljen na glavnoj palubi, koji je bio ključan za potvrđivanje identiteta mornaričkog tegljača, kojeg je mornarica prvotno kupila za korištenje tijekom Prvog svjetskog rata. Metalni trup broda pretvorio se u svojevrsni greben za morski svijet, prekriven bijelim moruzgama i okružen narančasto-žutim kamenjarima.

NOAA vjeruje da lokacija olupine objašnjava zašto je Conestoga potonula. Na dan isplovljavanja, vjetrovi su se pojačali s 37 na 64 kilometra na sat, uz sve snažnije valove. Istražitelji sumnjaju da je brod „propuštao zbog naprezanja u teškim uvjetima, dok su valovi prelazili preko palube i preplavili crpke za izbacivanje vode,“ prije nego što je brod potpuno potonuo. Zbrkana radijska poruka koju je kasnije prenio drugi brod tvrdila je da se Conestoga „borila s olujom te da je teglenica koju je vukla otplutala zbog jakih valova,“ prema izvješću NOAA-e. San Francisco Chronicle je o tom detalju izvijestio u svibnju 1921., sugerirajući da je poziv u pomoć poslan u vrijeme isplovljavanja Conestoge. Međutim, i to je bilo zanemareno zbog proturječnih izvještaja o datumu i podrijetlu poruke.

U svjetlu otkrića olupine, NOAA sada vjeruje da je to doista bio poziv u pomoć s Conestoge. „Prisjećajući se gubitka Conestoge, odajemo počast njezinoj posadi i njihovim obiteljima, te se prisjećamo da, čak i u mirnodopskim uvjetima, more ostaje nemilosrdno,“ izjavio je Dennis McGinn, pomoćnik tajnika mornarice.

Sudeći prema sjeverozapadnom smjeru i položaju broda, istražitelji vjeruju da je Conestoga tražila zaklon od lošeg vremena ploveći prema uvali na jugoistočnom otoku Farallon, oko pet kilometara od mjesta olupine. „To bi bio očajnički potez, jer je prilaz težak, a područje je bilo mjesto pet brodoloma između 1858. i 1907. godine,“ napisali su Delgado i Schwemmer. „Međutim, kako je Conestoga bila u nevolji i punila se vodom, činilo se da nije imala drugog izbora.“

Ronioci nisu pronašli ljudske ostatke, a za Conestogu nema planova za izvlačenje na površinu. Poput ostalih olupina, tegljač je zaštićen zakonom koji zabranjuje „neovlašteno diranje“ potonulih vojnih plovila u vlasništvu američke vlade. „Ovo je vojno groblje i želimo ga sačuvati,“ izjavio je Schwemmer.

Grandstaff samo žali što njezin otac, koji je preminuo 2007., nije doživio ovu vijest. Iako nije poznavao svog oca, pridružio se mornarici, slijedeći Johnsonove stope, i postao veteran Drugog svjetskog rata s više od 20 godina službe. „Sada moj otac može počivati u miru. Sada i ja mogu pronaći svoj mir, znajući da sam zaista imala djeda,“ rekla je. „Knjiga je sada zatvorena.“