Legenda Apolla 11 Michael Collins o prošlosti i budućnosti istraživanja svemira

Intervju s astronautom i bivšim ravnateljem Nacionalnog muzeja zrakoplovstva i astronautike u povodu 50. godišnjice slijetanja na Mjesec

Četiri dana nakon što je Apollo 11 pljusnuo u Tihi ocean, poznati zrakoplovac Charles Lindbergh, prvi čovjek koji je 1927. sam preletio Atlantik, napisao je pismo Michaelu Collinsu, jednom od tri astronauta koji su prvi sletjeli na Mjesec. "Gledao sam svaku minutu izlaska [na površinu Mjeseca] i siguran sam da je to bio izuzetan doživljaj", napisao je." Ali mi se čini da ste Vi doživjeli puno dublje iskustvo - sate koje ste sami proveli u orbiti oko Mjeseca, i s više vremena za kontemplaciju. Kakvo je to fantastično iskustvo moralo biti - gledajući dolje na drugo nebesko tijelo, poput Boga!"

Dok su članovi posade Neil Armstrong i Buzz Aldrin hodali Mjesečevom površinom, Collins je kružio 100 km iznad njih. Njegov doprinos istraživanju svemira širi je od njegove uloge u misiji Apolo 11. Postao je direktor Nacionalnog muzeja zrakoplovstva i astronautike [kojim upravlja institut Smithsonian] 1971. godine, ključne institucije za informiranje javnosti o svemirskim letovima i zrakoplovstvu, nadgledajući otvaranje glavne zgrade u Nacional Mallu-u [glavno gradsko šetalište u Washingtonu, D.C.] 1976. godine. 1974. objavio je djelo koje se smatra najvećom ikad napisanom autobiografijom jednog astronauta: "Carrying the Fire: An Astronaut's Journeys"

Collins je bio jedan od rijetkih koji nisu vidjeli slijetanje na Mjesec uživo na televiziji. Nakon što se lunarni modul Eagle s Armstrongom i Aldrinom odvojio od zapovjednog modula Columbia, Collins je proveo gotovo 28 sati kružeći oko Mjeseca. Misiju je nadzirao komunikacijom između kontrole u Houstonu i Eagle-a, ali kad god se nalazio na drugoj strani Mjeseca, bio je odsječen od svake komunikacije. Nakon što je Eagle sletio, Collins je nastavio obavljati "kućanske" poslove na Columbiji, uključujući pokušaj (neuspješan) lociranja Eagle-a sa sekstantom, odbacivanje viška vode od gorivih ćelija, rješavanje problema s rashladnom tekućinom, ispravljanje putanje zapovjednog modula i priprema za povratak Armstronga i Aldrina.

Nešto više od šest i pol sati nakon slijetanja, Armstrong se spustio niz ljestve izvan lunarnog modula kako bi napravio prve korake na drugom planetu. "Evo ga", prisjetio se Collins tog trenutka. "Što je rekao? "Jedan mali ..." ali čekaj, skrenuo sam tri stupnja od predviđene putanje, ne mogu sad razmišljati o tome što će Neil reći."

Pamtimo Neilov prvi korak po Mjesečevoj površini, pravokutni otisak čizme urezan je u naše pamćenje i u kovanice [izdan je prigodni kovani novac u povodu 50. godišnjice slijetanja na Mjesec], ali priča o Apollu bitnija je od bilo kojeg koraka. Prvi let prema Mjesecu [Apollo 8], otprilike 380.000 kilometara od Zemlje (prethodni rekord bio je oko 1400 km u Geminiju 11), moglo bi se smatrati čak većim postignućem - ovako je o tome zapisao Collins u Carrying the Fire: "Gledajući kako astronauti Apollo-a 8 prvi put u povijesti napuštaju Zemlju, bio je događaj koji u mnogočemu izaziva strahopoštovanje veće od slijetanja na Mjesec"

Između ostalih, tu su i ostali podvizi koji izazivaju strahopoštovanje: Eugene Cernan i Harrison "Jack" Schmitt hodali su mjesečevom površinom 75 sati tijekom misije Apollo 17; Neil Armstrong i Buzz Aldrin hodali su otprilike dva i pol sata. Neki od astronauta (u misijama Apolo 15, 16 i 17), ostavili su tragove lunarnog vozila na mjesečevoj površini.

Prva putovanja izvan zemaljskog utočišta, u prazninu i pustoš Svemira, je priča s više dimenzija i razina duhovnosti. Ako Apollo misije nisu utjecale na ljudsku svijest, teško je zamisliti događaj koji jest.

Iz svog sjedala u zapovjednom modulu, Collins je, zahvaljujući svom daru za pripovijedanje, ili možda zbog svog jedinstvenog načina razmišljanja, a vjerojatno radi i jednog i drugog, uspio shvatiti veličinu događaja kakvo je putovanje na Mjesec i podijeliti to iskustvo s drugima, ako ne tada, onda 50 godina kasnije, u retrospektivi.

"Žalim što sam vidio više nego što je moj mozak uspio procesuirati ili shvatiti, ali poput druida iz Stonehengea, i ja sam pokušao racionalno objasniti ono što sam vidio, čak i ako to nisam u potpunosti razumio", piše Collins u Carrying the Fire. "Nažalost, ne mogu se izraziti [poput graditelja Stonehengea] smislenim rasporedom kamenih stupova. Osuđen sam upotrebljavati riječi.

Program Apollo je možda bio ispred svog vremena. Predsjednik Kennedy je 1961. u svom obraćanju Kongresu, rekao: "Moramo svi težiti postizanju zajedničkog cilja, da prije isteka ovog desetljeća [šezdesete godine 20. stoljeća], pošaljemo čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratimo na Zemlju". Mjesec dana prije Kennedyjevog govora Alan Shepard je postao prvi Amerikanac koji je poletio u svemir - let koji je trajao nešto više od 15 minuta na maksimalnoj visini od 187,5 kilometara.

Odluka o odlasku na Mjesec donesena je prije nego što je uopće napravljena raketa koja bi mogla ponijeti ljude tamo (iako su se inženjeri u NASA-inom Maršalovom centru za svemirske letove već poigravali tom idejom), prije nego što su liječnici znali kako će se ljudsko tijelo ponašati punih osam dana u uvjetima mikrogravitacije (neki su mislili da ljudsko tijelo neće moći pravilno probavljati hranu ili da srce i pluća neće ispravno funkcionirati), čak i prije nego što su znanstvenici uopće znali je li slijetanje na Mjesec moguće (neki su pretpostavljali da je Mjesečevo tlo prekriveno dubokim slojem sitnog pijeska, tako da bi letjelica pri slijetanju potonula).

Program Apollo nastao je kombinacijom ideje jednog čovjeka [Kennedy op. a.], odnosa u geopolitici, tehnoloških dostignuća i vizije budućnosti. Kao što su mnogi istaknuli, ljudi se neće tako brzo vratiti na Mjesec zbog visokih troškova i neisplativosti.

Danas, poput mnogih uključenih u program Apollo, Collins misli da bi ljudi trebali ići na Mars. Slično kao i 1962., ne znamo točno kako to učiniti. Ne znamo utjecaj zračenja i mikrogravitacije kroz period od dvije ili tri godine koliko je potrebno da ljudi stignu na Mars i vrate se natrag. Ne znamo kako bi na njih djelovala potpuna izolacija. I ono najvažnije, još uvijek nemamo opremu potrebnu za slijetanje ljudske posade na Mars.

Collins misije Apollo vidi kao niz međusobno povezanih događaja koji su vrlo lako mogli završiti katastrofalno – neuspjelo spajanje modula, neuspjelo slijetanje, kvar pri pokretanju lunarnog modula te posljedično, nemogućnost povratka astronauta s površine Mjeseca. Na misiju na Mars gleda na isti način, ali vjeruje da bi dobrom pripremom ti izazovi mogli biti prevladani.

"Možete raščlaniti taj dugi niz sitnih detalja i proučavati svaki zasebno, ali mislim da nije problem u detaljima. Mislim da 'od drveća ne vidimo šumu'" kaže on. "Mislimo da sve znamo, a na kraju shvatimo da zapravo ne znamo ništa? Upravo su to stvari koje put na Mars čine vrlo, vrlo opasnim."

A postavlja se i pitanje: Zašto bismo uopće išli? I zašto baš sada?

"Nisam u mogućnosti dati konkretan odgovor o našoj potrebi istraživanja dalekog svemira. Mislim da to ima i metafizičko značenje," kaže Collins. "Jednostavno vjerujem da ljudski rod ima urođenu želju širiti svoje horizonte, istraživati nepoznato."