Vojnici bizoni

Desetljećima su regularne postrojbe sastavljene od afroameričkih vojnika bile najučinkovitije trupe na zapadnoj granici

Major George Forsyth ležao je ispružen pored raspadajuće lešine svog mrtvog konja, na riječnom otočiću, u suhom koritu rijeke Arikaree, na teritoriju Kolorada. Uokolo njega ležali su mrtvi i ranjeni ljudi, njegovi vojnici. Na obalama rijeke kružili su ratnici Čejeni i Oglale, koji su ih danima držali u okruženju. Tada su Forsyth i njegovi ljudi primijetili da se Indijanci povlače. Ubrzo su otkrili zašto: u daljini su vidjeli konjanike... crne konjanike... kako im se približavaju punom brzinom. Bili su to Vojnici bizoni.

Borba koju je Forsyth vodio ušla je u legendu kao Bitka na otoku Beecher, ali malo tko se sjeća da su ga spasili vojnici crne boje kože, kaže autor T. J. Stiles. Doista, crni vojnici zauzimali su glavno mjesto u događajima na Zapadu, noseći na plećima breme borbi u kojima su redovito bivali brojčano nadmašeni.

Crne pukovnije, koje su nastale 1866. godine, brzo su stekle poštovanje svojih protivnika. 1867. godine manje od 70 novaka pružilo je otpor puno brojnijem neprijatelju - oko 900 indijanaca i meksičkih razbojnika. Tijekom godina službe na granici, vodili su brojne borbe protiv Lipana, Kickapoosa, Kiowa, Komanča - i njihovih najljućih neprijatelja Apača, uključujući žestoke sukobe s velikim poglavicom Victoriom, vjerojatno najgorim protivnikom američke vojske na granici.

1992. godine Colin Powell, tadašnji predsjednik Združenog stožera obrane, podigao je spomen obilježje Vojnicima bizonima u Fort Leavenworthu, u državi Kansas, gdje je nastala jedna od pukovnija. Konačno su dobili primjereno priznanje, kaže Stiles, od vojske koja je oklijevala prihvatiti Afroamerikance, polako počela ovisiti o njima, i konačno, pod vodstvom modernog crnog vojnika [Powella] - došla odati im počast.