Kako je nestašica benzina 1970-ih izazvala kaos u Americi

Prije pola stoljeća, niz naftnih kriza izazvao je opću paniku i doveo do dubokih promjena u američkom društvu

Kada je nedavni hakerski napad [7. svibnja 2021.] prisilio Colonial Pipeline [najveći sustav cjevovoda za transport prerađenih naftnih derivata u SAD-u], da prekine distribuciju, izbila je panika na jugoistoku Sjedinjenih Država. Očekujući nestašicu, vozači su zakrčili benzinske pumpe puneći do kraja svoje spremnike i kanistere. Odmah potom, u srijedu [12. svibnja], Američka komisija za sigurnost potrošačkih proizvoda objavila je alarmantnu poruku "Ne punite plastične spremnike benzinom".

Taj događaj podsjeća na krizu koja je zahvatila zemlju 1970-ih, kad je nestašica goriva dovela do povećane potražnje koja je samo pogoršala situaciju.

"Ovaj film smo već gledali", kaže povjesničarka Meg Jacobs, autorica knjige "Panic at the Pump: The Energy Crisis and The Transformation of American Politics in the 1970s". "Stariji se sigurno sjećaju kako su sjedeći na stražnjem sjedalu obiteljskog karavana (bez sigurnosnih pojaseva), čekali sate i sate na galon benzina."

Prva od kriza je započela u listopadu 1973. godine, kada je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) podigla cijenu sirove nafte za 70 posto. Taj je potez, zajedno s embargom prema SAD-u, bio odgovor dijela arapskih zemalja na početak rata Jom Kipur (višetjedni sukob između Egipta i Sirije s jedne strane, i Izraela s druge), ali je također odražavala i tada zategnute odnose između OPEC-a i američkih naftnih tvrtki.

Samo tri mjeseca nakon početka embarga, lokalni i državni čelnici su pozvali ljude da smanje potrošnju energije, čak su im preporučili da ne stavljaju božićne lampice na bor.

Naftna kriza utjecala je na sve, od grijanja obiteljskih domova do troškova proizvodnje, koje su na kraju snosili potrošači. No, kriza je najviše pogodila automobilsku industriju. Ljudi su u kilometarskim kolonama čekali za benzin. Neke su benzinske pumpe stavljale zastavice - zelenu ako su imale benzina, crvenu ako nisu i žutu ako su imale benzina na rezervi. Neke su imale ograničenja koliko je svaki kupac mogao kupiti. Druge su koristile par-nepar metodu: ako je zadnja znamenka registarske tablice automobila bila neparna, vlasnik je mogao napuniti benzin samo na neparne dane.

"Spoznaja da će Amerika ostati bez benzina bila je nova i potpuno zastrašujuća". "Sve je došlo tako iznenada."

U veljači 1974., vozači u Marylandu su čekali za benzin u redu dugačkom osam kilometara. Neke su benzinske stanice prodavale benzin samo redovnim kupcima, dok su druge puštale neke ljude preko reda. Izbili su neredi, a neki su vlasnici benzinskih pumpi radi zaštite počeli nositi oružje. John Wanken iz Cockeysvillea, opisao je kako je čitavo jutro proveo u vožnji gradom u potrazi za gorivom, ali je uspio kupiti tek toliko da napuni pola spremnika koji je potrošio tijekom četiri sata vožnje.

"Ova situacija nas je pretvorila u životinje", rekao je Wanken. "Vratili smo se u kameno doba."

Prema američkom State Departmentu, očigledan napredak u pregovorima između Izraela i Sirije utjecao je na to da OPEC ukine embargo u ožujku 1974 godine. No, Iranska revolucija iz 1979. [poznata i kao Islamska revolucija] je izazvala novi naftni šok. Ponovno je zavladala panika zbog nestašice benzina, opet su nastale kolone automobila pred pumpama. Prema navodima izvjesnog Jacobsa, stanovnici Levittowna u Pensilvaniji su se čak i pobunili, bacajući kamenje i boce piva na policiju i paleći automobile, uzvikujući „Želimo još benzina!"

"Tako se relativno kratki prekid u opskrbi gorivom pretvorio u veliku krizu", nadodaje Jacobs. „Prava je istina da su velike naftne kompanije uspjele preusmjeriti distribuciju na način da minimiziraju utjecaj krize u 1970-ima. Ali panika i navala na pumpe zakomplicirali su situaciju. "

Nestašice benzina tijekom 1970-ih su utjecale i na preferencije vozača. Ljubav prema velikim automobilima iz pedesetih i šezdesetih je splasnula: Tako je u prosincu 1973. Time na naslovnicu stavio veliki naslov "Kraj [ljubavne] afere s velikim automobilima". (Prije toga, Jacobs je rekao za Post, "Svi su bili zaljubljeni u svoje automobile kao simbol američkog uspjeha i slobode.") Predsjednik Richard Nixon je 1974. potpisao prvo nacionalno ograničenje brzine, ograničivši brzinu na autocestama na 55 milja (88 km) na sat [odluka o ograničenju brzine je 1995. prešla u nadležnost saveznih država]. A 1975. godine je vlada donijela Strateški plan o rezervama nafte, kao standard za potrošnju goriva, što je dovelo do velikih promjena u automobilskoj industriji.

Kao što je Michael L. Ross, politolog sa instituta za okoliš i održivost na Sveučilištu Kalifornija, 2015. napisao za Guardian, prosječna potrošnja goriva u Americi između 1975. i 1988. porasla je za 81 posto. Ključni politički akteri u zemlji su se složili da bi više trebalo uložiti u istraživanje o [novim] izvorima energije i očuvanju okoliša; savezne agencije, uključujući NASA-u, su počele eksperimentirati s energijom vjetra i sunca i novim tehnologijama kako bi poboljšali učinkovitost automobila.

Odmah na početku svog mandata 1977. godine, predsjednik Jimmy Carter se obratio naciji rekavši da je osim sprječavanja rata, energetska kriza "najveći izazov s kojim će se Amerikanci morati nositi tijekom života".

Političari sedamdesetih se nisu pretjerano bavili posljedicama po klimatske promjene. Umjesto toga, pogrešno su vjerovali da svijet ostaje bez rezervi nafte. No, kako je naglasio Ross, njihove mjere kao odgovor na energetsku krizu su imale [neočekivano povoljan] utjecaj na klimu. Prije 1973. emisije ugljika su u prosjeku rasle 4,1 posto godišnje, da bi od tada rasle samo 0,2 posto godišnje, uz dodatni [nepovoljan] faktor povećanja stanovcništva.

"Godina 1973. je povijesna po najvišoj stopi emisija po stanovniku: od tada je stalno u padu", piše Ross. "Tako su naftni šokovi iz 1970-ih dali našem planetu šansu u borbi protiv katastrofalnih klimatskih promjena."