Pravac Aljaska

Željeznički magnat Edward Harriman okupio je 1899. istaknute američke znanstvenike radi ekspedicije na dotad neistraženu Aljasku

Za C. Hart Merriama, sve je započelo jednog dana u ožujku 1899. godine, kada je jedan smioni momak, čupavih brkova nenajavljeno ušetao u njegov ured u Washingtonu, D. C. Merriam, ugledni biolog i osnivač Nacionalnog geografskog društva, služio je tada kao glavni u Odjelu za biološka istraživanja, onome što je kasnije postalo Američka agencija za očuvanje riba i divljih životinja. Njegov se posjetitelj predstavio kao Edward Harriman. „Skromno je izjavio da planira put duž aljaške obale, i da želi povesti sa sobom skupinu znanstvenika", prisjetio se kasnije Merriam. "Harriman je potom zamolio Merriama da pronađe te znanstvenike za njegovu ekspediciju - dodajući da će, naravno, svima platiti troškove.

Kad je Merriam saznao da je Edward Harriman zapravo E. H. Harriman, predsjednik uprave Union Pacific Railroada i jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, počeo je slati telegrame svojim brojnim znancima iz znanstvene zajednice: „Mr. Harriman traži da vas zamolim da mu se pridružite... i iskreno vjerujem da ćete to učiniti. To je prilika koja se pruža jednom u životu."

Imao je pravo. Harriman je bio ludo ambiciozan: želio je popisati floru i faunu Aljaske; od bujne prevlake na jugu, do Zaljeva Princa Williama na sjeveru, zatim na zapad uz Aleutski lanac pa sve do otoka Pribilof. Kasnije se ispostavilo da je njegova skupina avanturistički raspoloženih znanstvenika otkrila stotine novih vrsta, ucrtala stotine milja slabo naseljenog područja i ostavila tako živopisan zapis o svojim nalazima, da je stoljeće kasnije, druga ekspedicija samo ucrtala promjene koje su se do tada dogodile na tom području.

Harrimanova gotovo 15.000 kilometara duga odiseja i dalje se smatra iznimnim znanstvenim dostignućem. "Bila je to posljednja od velikih zapadnih ekspedicija koje su započele s Lewisom i Clarkom", kaže William Cronon, profesor zaštite okoliša na Sveučilištu Wisconsin. Suvremena paralela, bila bi, kaže povjesničarka Kay Sloan, koja je s Williamom Goetzmannom napisala knjigu "Pogled daleko prema sjeveru: Harrimanova ekspedicija na Aljasku, 1899.", "kad bi Bill Gates vodio znanstvenu ekspediciju na Mjesec."

Mjesec barem možemo vidjeti. Aljaska je krajem 19. stoljeća za većinu Amerikanaca bila najzabačenije moguće mjesto. William H. Seward, lukavi državni tajnik predsjednika Andrewa Johnsona - kojeg je prvo imenovao Lincoln, redovito je bio ismijavan jer 1867. kupio teritorij od Rusa za 7,2 milijuna dolara. "Rusija nam je prodala trulu šljivu", grmilo je s novinskih stranica jednog njujorškog lista. Poveća "šljiva" - područje od gotovo milijun i tristo tisuća četvornih kilometara, dvostruko veće od Teksasa, koje obuhvaća 39 planinskih lanaca, 3000 rijeka i više od 2000 otoka. Tri desetljeća nakon "Sewardove budalaštine", Aljaska je i dalje jedno od najvećih neistraženih područja na kontinentu.

Merriamu je trebalo samo nekoliko tjedana da skupi 23 najbolja znanstvenika u svojim područjima, plus grupu umjetnika, fotografa, pjesnika i autora. Među njima su bili i pisci John Burroughs i John Muir; George Bird Grinnell, dugogodišnji urednik časopisa Forest and Stream i osnivač Nacionalnog društva Audubon; mladi slikar ptica, Louis Agassiz Fuertes, i autor provokativnih fotografija Edward Curtis. Ne iznenađuje što je Merriam također odlučio iskoristiti Harrimanovo gostoprimstvo.

Sve u svemu, bila je to najvjerojatnije najbolja grupa znanstvenika ikad okupljena u povijesti istraživanja američkog kontinenta. No, kako natjerati tu veliku grupu različitih intelektualaca da se međusobno slažu? "Takvom grupom nije lako upravljati, a znaju biti posebno razdražljivi ako svu svi zajedno stisnuti na malom mjestu kao što je brod", upozorio je Muir.

Ali na kakvom brodu. Bilo je jasno da se Harriman nije namjeravao odreći komfora. Prenamijenio je 75 metara dug parobrod George W. Elder koji je imao kabinu za svakog člana ekspedicije. Samo je posada brojala 65 ljudi - ne računajući još deset članova Harrimanove obitelji, tri sluškinje, dva stenografa, dva liječnika, medicinsku sestru, kuhara i kapelana. "Ukrcavamo jedanaest debelih junadi, stado ovaca, kokoši i purana, muznu kravu i par konja", ushićeno je izjavio John Burroughs. Bilo je tu još mjesta i za šampanjac, cigare, orgulje, klavir, biblioteku od 500 svezaka, pa čak i gramofon.

Razdragano mnoštvo okupilo se 31. svibnja na pristaništu u Seattlu kako bi po najvećem pljusku promatralo Elder kako se udaljava, a ekspedicija je bila naslovna vijest u svim svjetskim novinama. No, članove ekspedicije su čekala gadna iznenađenja a ne netaknuti raj.

Nakon šest dana putovanja došli su u Skagway, prljav grad, pun na brzinu podignutih hotela i salona, iz kojeg se kretalo dalje prema zlatnim poljima Yukona. Ondje su se Harriman i ekipa suočili sa surovom stvarnošću zlatne groznice Klondike. Tijekom kratkog izleta do nove željezničke pruge White Pass, sagrađene radi prijevoza rudara u rudnike, znanstvenici su vidjeli smrznute leševe konja na neravnom putu. Kasnije, u blizini uvale Orca, Burroughs je zapisao: "Sretali smo siromašne rudare bez ijednog grama zlata". “Izbila je i epidemija skorbuta... Aljaska je puna takvih avanturista koji haraju zemljom."

Ali bilo je i lijepih trenutaka. Kad je Elder 8. lipnja uplovio u zaljev Glacier, zapadno od Juneaua, Burroughs je ostao u čudu. “Ogromne sante leda... uzdižu se polako i veličanstveno, poput golemih čudovišta iz dubine...", govorio je zaprepašteno. "Ništa... nas nije moglo pripremiti na sante leda... njihova boja, tamna, gotovo indigo plava." Burroughs, tada omiljeni američki putopisac, bio je blag čovjek malenog rasta, koji je veći dio svog života proveo u pitomoj okolici planina Catskill u New Yorku. Aljaska ga je uplašila: „Bilo je užasno podići ili spustiti pogled, kaos i smrt ispod vas, a viseće stijene koje samo čekaju da se odlome iznad."

Drugom Johnu [Muiru] Aljaska je bila kao drugi dom. Rođen u Škotskoj, John Muir je odrastao na osamljenoj farmi u Wisconsinu, a potom je godinama preživljavao u surovim divljinama doline Yosemite. Tako je počeo pisati o prirodi i pokrenuo je Sierra Club [udruga za očuvanje okoliša osnovana u 1892. u San Franciscu, Kalifornija]. Bio je u to vrijeme najpoznatiji avanturist, a posjetio je Aljasku najmanje pet puta, uključujući i ovaj. "John Muir je bio stručnjak za ledenjake", rekao je Burroughs, "znao je sve o njima tako da nije dozvoljavao ostatku ekipe da ima svoje mišljenje o toj temi."

Tako da nije iznenađenje da ta dvojica, toliko različita po temperamentu i prošlosti, nisu uvijek isto gledala na stvari, posebno kada je bila riječ o Edwardu Harrimanu. Burroughsu se svidio, ali Muira je "prilično odbio" naizgled hladni biznismen, možda, i ne samo zato što je Harriman obožavao sport koji je Muir prezirao: lov. Bogati poduzetnik je sanjao o tome da ubije divovskog aljaškog smeđeg medvjeda, a u tu je svrhu poveo dodatnu ekipu sastavljenu od 11 lovaca, spremača i pomoćnog osoblja, te još dva taksidermista [osobe koje se bave djelatnošću prepariranja životinja].

U određenom smislu, nemirni tajkun je čitav život bio gladan uspjeha. Harriman, sin svećenika iz New Yorka, je odrastao u siromašnoj obitelji. Sa 14 godina je napustio školu da bi postao potrčko s Wall Streeta. Otada je njegov uspon bio meteorski. Sa dvadeset i dvije godine je postao član njujorške burze. U trideset i trećoj godini je kupio prvu željezničku liniju, a kad je navršio pedeset, preuzeo je kontrolu nad velikim ali posrnulim Union Pacific Railroad-om. Mjesecima potom, pregledavao je svaki kilometar pruge, svaku stanicu, vagon i motor. Posao je išao dobro, ali se naradio do iznemoglosti. Kad mu je liječnik preporučio da se malo odmori, Harriman, tada 51-godišnjak, se odlučio "odmoriti" na Aljasci.

Dugo se raspravljalo o njegovim motivima za financiranje te ekspedicije. Harriman se htio predstaviti u najboljem svjetlu: "Ono u čemu najviše uživam je stvaranje, udruživanje s prirodom u činjenju dobra... i na taj način činim stvari malo boljim. "Neki njegovi suvremenici su mislili da su njegovi motivi puno složeniji. "Nisu ga baš voljeli [njujorška društvena elita]", primijetio je jedan njegov poznanik. “Bilo je nešto u njegovom ponašanju što je smetalo ljudima... a neki su smatrali da tu ne pripada. "Sve bi moglo popraviti to putovanje. To je također bilo i doba veličanstvenih tehničkih dostignuća poput izgradnje Sueskog kanala, Eiffelovog tornja i Brooklynskog mosta. Kay Sloan i William Goetzmann vjeruju da je Harriman želio postići sličan pothvat. Njegov je cilj, tvrde, bio istražiti teren prije kupnje velikog dijela zemlje i gradnja željezničke pruge do Sibira i dalje, oko cijelog svijeta.

Bez obzira na njegove stvarne ambicije, nije bilo dvojbe da je Harriman bio potpuno predan znanstvenim istraživanjima. Brod je "pristao bilo gdje samo da se udovolji našim zahtjevima, u zaljevima, uvalama, ušćima rijeka, itd.", izvijestio je Muir. U zaljevu Glacier, zoolog Trevor Kincaid je iz leda iskopao rijetku vrstu cjevastih crva poznatiju kao "ledeni crvi". Ornitolozi Albert Fisher i Robert Ridgway su zajedno s umjetnikom Louisom Agassizom Fuertesom, prikupili oko 45 sisavaca i 25 ptica u mjestu Point Gustavus [mjesto koje se nalazi na tzv. sanduru, nizini nastaloj djelovanjem ledenjaka]. Drugi je znanstvenik u gnijezdu pronašao alpsku kokoš, tako pitomu da ju je mogao držati u ruci.

Sredinom lipnja, Elder je doslovno preletio Aljaški zaljev, stigavši do zaljeva Yakutat, u blizini kanadske granice. Kincaid i zoolozi su otkrili preko 30 novih vrsta insekata i zabilježili više od 20 novih vrsta miševa.

Parobrod se usidrio u blizini logora Indijanaca lovaca na tuljane na južnoj strani zaljeva. Zaljevom se širio odvratan smrad od trupala životinja koje su u redovima ležale na šljunčanoj plaži. George Bird Grinnell zadivljeno je promatrao žene i djecu kako odiru kožu životinjama, režu meso i peku ga na otvorenoj vatri. "Sa [šatorskih] štapova vise... komadi mesa i poput kobasica izdužena crijeva tuljana", primijetio je Grinnell. "Ništa se ne baca... čini se da su peraje posebna delicija.

Dok je većina znanstvenika proučavala ledenjake i planine ili biljni i životinjski svijet, Grinnell, stručnjak za Indijance sa američkog Zapada, bio je više zainteresiran za dokumentiranje života naroda na sjeveru. Nije mu dugo trebalo da otkrije da ima sposobnog asistenta u mladom fotografu Edwardu Curtisu.

Curtis je živio u Seattlu fotografirajući društvenu elitu na njihovim vjenčanjima i zabavama, čime si je mogao osigurati kakav-takav život. Ovdje se pod Grinnellovim utjecajem fokusirao na domoroce s Aljaske. "Indijanke su poprijeko gledale fotografe", rekao je Burroughs. "Trebalo je dosta dugo promatranja, čekanja i namještanja za dobru fotografiju." Ali Curtis je bio strpljiv. Iako to nije znao, imao je poseban dar za to.

Iz zaljeva Yakutat, ekspedicija je krenula prema sjeveru do Zaljeva princa Williama, prelijepog područja, danas turističke destinacije milijuna turista. Elder se prvo zaustavio u malom selu Orca kojim je dominirala ogromna tvornica ribljih konzervi. Vidjevši kilometre obale zatrpane trulim glavama lososa, Grinnell se razbjesnio. "Industrijalci... [uzimaju] sve što im je nadohvat ruke," ljutito je rekao. "Čini se da im je moto: 'Ako ja ne uzmem, uzet će netko drugi.’... losose na Aljasci... tamane."

Iza Orke, Elder je ušao dublje u Zaljev, dok nije naišao na poput tornja visok ledenjak, i to je prema karti bilo najdalje dokle je brod mogao ići. Nakon što je Muir uočio uski otvor između leda i stjenovite obale, Harriman je naredio kapetanu broda da skrene u opasan uski prolaz. Pjesnik Charles Keeler ovako je opisao taj trenutak: "Napredovali smo oprezno i polako... veliki blokovi leda s ledenjaka prijeteći su se uzdizali s površine, neposredno u našoj blizini." Iza zavoja se iznenada ukazao jedva vidljiv uski ulaz. Kapetan je upozorio posadu da bi u tim neistraženim vodama moglo biti podvodnih stijena. Prema Muiru, "Prolaz se postupno pretvorio u veličanstveni fjord dug dvadesetak kilometara. "Harriman je zapovjedio kapetanu da punom brzinom krene kroz sredinu fjorda. Dok je brod sjekao valove fjorda, Harriman je vikao: "Otkrit ćemo novi Sjeverozapadni prolaz!"

Umjesto toga otkrili su blistavi niz ledenjaka - ukupno njih pet ili šest - koje nitko nikad prije nije vidio. Najveći ledenjak je dobio ime po Harrimanu. Muir je prema njemu osjećao čas prezir, čas divljenje. "Ubrzo sam spoznao da je gospodin Harriman vrlo neobičan čovjek", objasnio je. "Ništa ga nije moglo zastrašiti."

Ali Harrimanu, željnom pravog uzbuđenja, ubrzo je dosadilo to nepregledno "more ledenjaka". Kad je čuo da je otok Kodiak pun medvjeda, naredio je da se brod usmjeri prema tamo. Nakon vremena provedenog u "ledenjari", zeleni Kodiak, koji je grijala Japanska struja [Kurošio, topla morska struja u zapadnom dijelu Tihog oceana], bio je raj za Burroughsa. Ali Muir nije bio zadovoljan. "Svi idu u lov na medvjede i šepure se okolo kao da je to nešto fantastično", požalio se. Harriman je napokon pronašao velikog medvjeda "koji je jeo travu poput krave." Ubio ga je jednim hicem, a zatim je fotografirao životinju s golemim razjapljenim čeljustima.

Čak i bez lova na medvjede, život na Elderu je bio sve samo ne dosadan. Bila su tu predavanja o svemu i svačemu, od lova na kitove do "step dance" mjuzikala. Muir je jedne večeri, kako je to opisao botaničar Frederick Coville, „zaplesao "double shuffle" [shuffle dance, moderan oblik uličnog plesa], kojemu se odmah pridružio [63-godišnji] gospodin Burroughs, koji je zaplesao. . . clog ples . . . [vrsta stepa u posebnim cipelama], pokazujući zapanjujući stupanj okretnosti za čovjeka njegovih godina." Šumar Bernhard Fernow je svirao Beethovena na klaviru. Na kraju je vesela gospoda iz Harrimanove ekspedicije nazdravila riječima: „Tko smo mi? Tko smo mi? Mi smo, mi smo, H.A.E.!" [Harriman Alaska Expedition].

Ali kad se Elder zaustavio u Dutch Harboru [zapravo se zaustavio u luci Unalasca na istoimenom otoku, a Dutch Harbor je naziv za zaljev koji okružuje otok; često se to dvoje poistovjećuje], uvijek pomalo mrzovoljni John Burroughs pokušao je "zbrisati" s broda. “Gosp. Muir i ja smo se upravo vraćali na brod, kad smo vidjeli Johna Burroughsa kako silazi s palube držeći nešto u ruci“, prisjetio se Charles Keeler. "Kamo ideš, Johnny?" sumnjičavo je upitao Muir... [Burroughs] je priznao. Našao je na obali jednu zgodnu stariju gospođu koja mu za doručak priprema svježa jaja." Rekao je da namjerava tamo ostati dok Elder ne krene put Beringova mora. „‘Zašto Johnny“, rekao mu je Muir podrugljivo, pa Beringovo more je ljeti mirno poput jezerceta.'“ Burroughs, „nije mogao izdržati Muirov podsmijeh. Uzeo sam njegovu torbu i odnio je natrag u njegovu sobu a... on se vratio natrag na brod."

Ali Muir se prevario. Grozno loše vrijeme i pusti otoci nisu nimalo podsjećali na mirno jezerce, ali C. Hart Merriamu to nije nimalo smetalo. Već je bio tamo 1891. kako bi ispitao ima li to područje uvjete za komercijalnu eksploataciju tuljana. Sada je željno zakoračio na gole stijene vulkanskog otoka Bogoslof, da bi skužio da se našao na putu golemim morskim lavovima koji su se uz zaglušujuću buku spuštali prema vodi. “Golemi mužjaci, veliki poput volova... jurili su prema nama uz zastrašujuću riku." Na trenutak je Merriam pomislio da nam je "došao kraj." Instiktivno je potrčao prema njima s kamerom u ruci a "većina se prestrašila i pobjegla."

Nakon što se Elder sutradan usidrio u blizini otočja Pribilof, pustolovi su se iskrcali na na St. Paulu, otoku prekrivenog cvijećem, kako bi posjetili veliku koloniju tuljana koju je Merriam primjetio tijekom svog prvpg posjeta. Ali kad ju je ugledao, ostao je u "šoku", rekao je Burroughs, "kolonija se više nego prepolovila - ostala ih je jedva desetina."

To se pokazalo presudnim trenutkom. Kada se Grinnell vratio u New York, napisao je znakoviti uvodnik u časopisu Forest and Stream upozoravajući na to da bi tuljani uskoro mogli izumrijeti. Merriam je iskoristio svoj ne baš mali ugled da bi pritisnuo vladu Sjedinjenih država da nešto učini. Rezultat toga je bio sporazum Sjedinjenih Država, Rusije, Japana i Kanade iz 1912. o ograničenju lova na tuljane. To je bio prvi međunarodni sporazum o zaštiti divljih životinja, i ne bi bio sklopljen da nije bilo Harrimanove ekspedicije.

Nakon gotovo dva mjeseca na moru, Edward Harriman je rekao da "se zasitio prirodnih ljepota" i da je spreman za povratak natrag. Rekaviši to, naredio je da brod zaokrene prema jugu. No, po povratku su se neplanirano zaustavili u selu Tlingita, nasuprot otoka St. Mary's u blizini mjesta Cape Fox. Tamo su članovi ekspedicije ugledali desetak veličanstvenih totema kako se nadvijaju nad skupinom naizgled napuštenih kuća na pješčanoj obali. "Bilo je očito da je selo napušteno... godinama", rekao je Burroughs. "Bilo bi zgodno uzeti nekoliko totema za muzeje fakulteta."

Crtač Frederick Dellenbaugh je opisao što se dalje dogodilo: „Agang je počeo uklanjati neke od totema, a kako su bili visoki dvadeset do četrdeset stopa, a u podnožju debljine tri ili više stopa, to nije bio nimalo lak zadatak. Zahtijevalo je dosta napora i strpljenja . . . Kad sam završio sa skicom, odlučio sam i ja pomoći. Čak i uz pomoć kolotura i užadi pričvršćenima za stijene, micanje svakog sljedećeg [stupa] se pokazalo kao poprilično naporan posao za dvadeset ljudi koliko ih je sudjelovalo u tome. Uz to je bilo i poprilično toplo. To je bilo prvi put da sam se oznojio otkako sam napustio Seattle."

John Muir je bio jako ogorčen zbog totema. Dok je većina znanstvenika smatrala da samo prikupljaju artefakte; Muir je to vidio kao jednostavno pljačkanje. Ogorčen, odlučno je otišao. Kada je Edward Curtis snimio proslavnu fotografiju cijele ekspedicije s njihovim trofejnim totemima u pozadini, bijesni Škot odbio je pozirati.

Dan nakon što je Elder stigao u matičnu luku krajem srpnja, s 100 kovčega punih uzoraka, Seattle Post-Intelligencer je s ponosom odobrio: "Sve je išlo na ruku gospodinu Harrimanu u ostvarivanju njegovih planova za možda najveću ekspediciju u povijesti nacije... Znanstvenici su pretražili vode ispod, zemlje uokolo i nebesa iznad, tražeći plivajuća, puzeća i leteća stvorenja, poznata i nepoznata. Kada je Elder uplovio u Seattle jučer ujutro, podsjećao je na plutajuću trgovinu rariteta."

Ne želeći zaostati, Portland Oregonian dodaje: "Nedavno nijedna skupina znanstvenika nije isplovila na ovakvo putovanje. Gospodin Harriman učinio je svoju zemlju i znanost veliku uslugu."

Važnost ekspedicije "stvorila je sliku mjesta koje je još uvijek bilo uglavnom nepoznato većini Amerikanaca", kaže Harrimanov biograf, Maury Klein. "Oni koji su smatrali Aljasku netaknutom divljinom, tek blago narušenom zlatnom groznicom i konzervama, bili su iznenađeni dokazima ekspedicije o tome koliko se već počela mijenjati." Robert Peck, član Akademije prirodnih znanosti u Philadelphiji, vjeruje da su "ti znanstvenici bili među prvima koji su se borili s pitanjem kako uravnotežiti očuvanje netaknute prirode Aljaske s globalnom potražnjom za njezinim resursima. Zajedno su stvorili osnovu informacija koja se i danas koristi."

Jim Bodkin, specijalist za vidre iz Geološkog instituta SAD-a u Glacier Bayu, jedan je od korisnika. "Znanost je proces izgradnje na temelju znanja prikupljenog u prošlosti," kaže. "Zato je apsolutno ključno da imamo informacije koje su ti prethodni znanstvenici stavili na raspolaganje. Ono što radimo danas temelji se na onome što su oni radili prije jednog stoljeća."

George Bird Grinnell se vratio u New York i posvetio veliki dio svoje energije kampanji u časopisu Forest and Stream za očuvanje divljih životinja Aljaske. Edward Curtis ostatak svog života posvetio je fotografiranju nestajućih plemena Sjeverne Amerike. Snimio je više od 40.000 fotografija, od kojih je mnoge reproducirao u svom monumentalnom djelu od 20 svezaka, Sjevernoamerički Indijanac.

Neobično prijateljstvo Johna Muira i Edwarda Harrimana isplatilo mu se 1905., kada se Muir borio za zaštitu dijela Yosemite Valleya kao nacionalnog parka. Zatražio je pomoć od Harrimana, a lobiranje moćnog industrijalca u Senatu omogućilo je da zakon o Yosemiteu bude donesen s jednim glasom razlike. Harrimanova moć nastavila je rasti nakon ekspedicije na Aljasku. Spojio je Union Pacific i Southern Pacific željeznice, ali ih je antimonopolska tužba ponovno razdvojila. Iako je tužba narušila javno mišljenje o Harrimanu, Muir je ostao uz njega. Kad je Harriman preminuo 1909. godine, Muir je bio taj koji je napisao oproštajni govor. "U gotovo svakom pogledu bio je čovjek vrijedan divljenja," rekao je. "Na kraju sam ga naučio voljeti."